Krvava svadba u Šarancima: junaštvo i čojstvo Đurđe Simićević (7) – Tragedija Boža Pekovića

U jednom momentu je izgledalo da se na njegovom kućnom pragu sreća rasprtila, a onda su naišli ratovi i nesreće i sve pobrkali i zamrsili, počeli polako da mu zatiru trag…

Zarija Božov Peković

Zbog ispoljene hrabrosti i umješnosti, Božo Peković je dugo komandovao četom gornjomoračkom i bio na prvoj borbenoj liniji sve do Mojkovačke epopeje. Kad je tu rana dopao njegov bliski rođak, brat od stica Đuro Peković, oficir, Božo je preuzeo komandu nad njegovom brigadom. Sve su to bili razlozi da na njegovim prsima, uz ostala odličja i priznanja, zablista i Zlatna Obilića medalja za hrabrost i krst Svetog Save.
Bio je oženjen Savetom, od Tomića iz Previša, i sa njom imao lijepi i brojni porod, dotle da je izgledalo da se na njegovom kućnom pragu sreća rasprtila. A onda su naišli ratovi i nesreće i sve pobrkali i zamrsili, počeli polako da mu zatiru trag.
Prvo je u boju na Skadru 1912. godine, ranjen njegov najstariji sin Todor, koji će od tih rana poslije i umrijeti u bolnici na Cetinju. Drugi Božov sin, Zarija, bio je poznati pravnik, prije rata predsjednik suda u Kolašinu, gdje se zatekao i 1942. godine kad su četnici uhapsili i zlostavljali Blagotu Selića, jednog od tada najčuvenijih Rovčana. Kad je vidio kako seire s njim, kako su mu otkinuli jedan brk i stavili mu čaktar oko vrata, Zarija breknuo na njih:
– A što ga, rđe, rđa vas ubila, ne ubijete kao čovjeka no se tako izrugujete i ponižavate glasitoga Blagotu Selića…!
– Bilo to mnogo pa ako je i od Zarije – kaže Milivojev stariji brat, Miroje Peković. – Isti čas i Zariju strpali u zatvor, a kad su ga pustili, odmetnuo se i više nije htio ni sa četnicima, ali ni s partizanima koji su mu te 1942. godine ubili na Sinjavini brata Leku. Bio u partizanima, bio tu na položajima na Sinjavini. Da li samo zbog brata Zarije ili se i još nešto zamjerio nekome u partizanskim redovima, to se nikad nije doznalo – bilo to nesrećno vrijeme kad se s malo glava gubila – tek osuđen je na smrt. Pričalo se poslije da su bili određeni neki Uskoci da ga strijeljaju, ali oni odbili. Našao se ipak ko nije odbio, po prilici taman rođaci i komšije Moračani – ubili ga za Mali Starac. Kosti smo mu našli i prenijeli u Moraču tek 62 godine kasnije…

Miroje Peković pored porodične grobnice i spomenika Boža Pekovića koju su mu podigli unuci

– Božo je imao još tri sina – kazuje dalje Milivoje Peković. – Miljan i Žarko su mladi pomrli, a Nikola, takođe pravnik, ostao je, uprkos svemu, do kraja Drugog svjetskog rata u redovima Narodnooslobodilačke vojske i odmah poslije rata bio predsjednik Prijekog vojnog suda u Nišu. Tu je, kao i toliki drugi, 1948. godine dopao u zatvor zbog Rezolucije Informbiroa i punih sedam godina proveo na Golom otoku. Ni od njega nije ostalo poroda i tako se loza čuvenoga Boža Pekovića po muškoj liniji osušila i ugasila…
Božo je imao i ćerke Julku (kršteno ime joj je bilo Kaduša) – bila je udata za Radomira Jeknića, imala je dvije ćerke, ali su obje mlade umrle – i već pomenutu Milku preko koje su se Pekovići prije 130 godina pokumili i do danas drže kumstvo sa Simićevićima. Ona je bila udata u Župu Nikšićku za Jovana Bojovića i sa njim imala lijepi porod – tri sina i tri ćerke. Milkino potomstvo, tako, pored toliko ostale djece, danas predstavlja jedini trag od čuvenoga Boža Agovog Pekovića.
– Božo je 1922. godine penzionisan kao oficir – dopunjuje Miroje Peković brata Milivoja – i od tada je živio u Gornjoj Morači. Doživio je duboku starost, gotovo sto godina, a umro je 1956. u osami i svojevrsnoj izolaciji, jer je ondašnja vlast zbog sinova poprijeko gledala i na njega. Pričalo se da mu je na sahrani bilo samo trideset i troje i da su mnozina od njih poslije pozivani na ispit zašto su išli da se poklone Božu Pekoviću. Svejedno, on je, ne samo u našem bratstvu, ostao legenda i oličenje hrabrosti, umnosti i ljudskog dostojanstva, oličenje onih koji se ni u dobru nijesu uznosili, ni u zlu i nesreći ponizili.

Nikola Božov Peković

Nije im se smjelo ni ime spominjati

– Kad je tri godine poslije Boža, 21. septembra 1959. godine, iznenada, u 63. godini, umro naš otac Mile Stevanov – sjeća se Miroje Peković – naš bliski rođak Tomislav Peković, bio je tada maturant, držao mu govor. Tom prilikom je spomenuo i Boža Pekovića i njegove sinove, spomenuo svoga oca Ivana, strica Ljuba i još neke stričeve i rođake koji su završili „na drugoj strani“. Sjutri dan je uhapšen zbog toga i mjesec i po odležao u zatvoru, ali i dobio „permeso“ da se ne može upisati ni na jedan fakultet u zemlji!

Budo Simonović

( K r a j )

Оставите одговор