foto: privatna arhiva
Mojkovčanin Ivan Vidaković prepoznatljiv kao mojkovački Piksi nakon brilijantne ali kratke fudbalske karijere, nažalost veoma mlad, doživio je povredu koljena zbog čega je i morao prestati da se aktivno i profesionlano bavi fudbalom. Ali Piski se nije predao i nije odustao od svog najvećeg zanosa – fudbalske lopte i zelenog terena već je ljubav prema bubamari krunisao pozivom fudbalskog sudije.
U razgovoru sa Piksijem saznali smo zapravo koliku težinu nosi taj posao i koliko treba rada i odricanja za posao fudbalskog djelioca pravde.
S.R. Piksi, uspješna fudbalska karijera okončana je veoma rano?
Da. Sa svojih 17 godina doživio sam veoma tešku povredu koljena na jednoj utakmici nakon veoma grubog strata protivničkog igrača i to je značilo kraj mog sna o profesionalnoj fudbalskoj priči.
Karijera je do tog trenutka išla onim tokom kako bi poželio svaki fudbaler.
Pokušao sam se izliječiti i vratiti na teren, ali prosto je bilo nemoguće. U tom vremenskom periodu nije bilo medicinskih uslova i struke u medicini toliko jake kao danas da bih uspio da kvalitetno saniram povredu i nastavim daje
Morao sam teškog srca staviti tačku na tu životnu priču i nastaviti dalje.
S.R: Bio si najbolji strijelac tadašnje lige. Pretežno iz slobodnih udaraca si postizao golove. Šta je tajna dobrog udarca?
Nije lagano to odgonetnuti ali najveća tajna uspjeha je – trening i samo trening! Znate, gledao sam na tv ekranima evro golove, zapitao se kako to, radio na tome dan – noć, jer lopta mi je bila sve. Trenirao sam na livadi ispod kuće, pravio živi zid od daske i vježbao. Svaki se rad na kraju isplati. Urođeni talenat dođe sam po sebi, ostalo se mora nadograditi radom i upornošću. Kao i sve u životu.
foto: privatna arhiva
S.R: Kako danas vidiš fudbal u Crnoj Gori? Inače radiš i kao trener u FK Brskovo.
Teško je precizno i kratko odgovoriti na to pitanje. Uslove za trening danas imaju djeca na najvećem mogućem nivou. Ali kao da fali tog fanatičnog žara u očima i na terenu koji su imale ranije pa i moja generacija. Očekuju mnogo naša djeca a izgleda roditelji još i više. Mislim da ovdje i danas u velikom dijelu nije jedan dio fudbalske javnosti realan sa očekivanjima. rekao sam samo predan i posvećen rad sa potocima znoja donosi rezultate. Naravno, uz mali dar odnosno talenat.
Sa djecom radim u klubu, našem ,,Brskovu“. Dajem svoj maksimum i veliki napor da ih naučim, ne samo fudbalskim stvarima, nego i životnim. Jer fudbal jeste dio života ali je na prvom mjestu vaspitanje, posvećenost drugu i timu. Nije to samo, kako ja njima kažem „jurnjava za loptom“.
Iz fudbala se stiču nova poznanstva, prijateljstva. To da li će neko biti novi Stefan Savić, to su daleke teme. Ako budu slušali i radili kako treba, biće. Imaju uslove za rad, ništa im ne nedostaje . Imaju sjajne uslove za rad i napredak. Samo rad, volja i upornost. Često mi kažu, „previše decibela prosipaš put djece“.
Pa da, tačno je. Povisim ton. Ne, jer neko od naše djece mrzim, daleko od toga! Nego upravo suprotno – što želim da im ugradim želju, taj sportski – pobjednički duh. Da ih naučim. Jer ne mogu da prihvatim da djeca dođu na trening i ne oznoje se. To je onda rekreacija ili ni to.
Znate, takođe smatram da fudbalski trener ne može biti neko ko nema 90 minuta provedenih na terenu. Da fudbalski sudija ne može biti sudija, ako se nije aktivno fudbalom. Kod nas nažalost ima takvih slučajeva. Taj fudbalski osjećaj koji donosiš iskustvom sa terena i odigranih utakmica je mnogo važan.
Radujem se rezultatima mlađih selekcija reprezentacije Crne Gore. Daju mi nadu da dolaze neka bolja vremena u crnogorskom fudbalu.
Mislim da posebno u malim sredinama ne treba rasipati talenat i snagu na više klubova u istom sportu. Ako je stvarna ljubav i želja prisutna, za sve ima mjesta.Jer, kad – tad se ta djeca moraju zajedno sresti na terenu u jednom dresu. I onda kreće sve iznova. I dok se linije u timu spoje, prodje vrijeme. Njihovo naravno, ne trenera.
Ovako da su ta djeca na okupu od prvog dana sve bi bilo drugačije. Teška je situacija na sjeveru, migracija stanovništva čini svoje. Ali, neka teče. Vrijednosti moraju odskočiti.
S.R: Koliko je naporan posao fudbalskog sudije? Teško je donositi odluke i stajati autoritetom i ispravnošću iza njih uz bučne ljutnje igrača?
Sama riječ sudija znači da nekom morate presuditi, odnosno donijeti odluku po prvavdi ali i u nečiju korist. Važno je presuditi tačno i pošteno, po zbivanju trenutka na terenu.
U fudbalu donosite odluku u djeliću sekunde. I morate sve kriterijume za donošenje odluke u sekundi posložiti i presuditi.
Mnogo su fudbalskim akterima, javnosti, nepoznata pravila fudbalske igre. Nije svaki pogodak lopte u ruku kažnjiv, nije svaki start kažnjiv, itd itd…
Imao sam jedan slučaj dao sam crveni karton i isključio igrača u 3 minutu utakmice. Uslijedio je veliki protest sa klupe isključenog igrača. Kaže mi trener „3 je minut, prvi mu je strat, kako crveni?“ Znate nema veze koji je minut kada je taj start, u ovom slučaju konkretno, ugrozio bezbjednost protivničkog igrača. Visoko podignuta noga, otvorenim stopalom kramponima udarac u predjelu glave i nema nijedan razlog da ne bude isključenje, ponavljam, nebitno u kojem minutu utakmice se to desilo. Takođe smatram da i treneri ne rade mnogo sa fudbalerima u tom dijelu. Znate, kada sudija donese odluku, pa možete ga ubiti nakon toga, tako je kako je, presudjeno je.
Razumijem i igrače, vrući, ogromna ulagnaja i očekivanja, uđu u raspravku sa sudijom, u proteste i vrlo često ti protesti završe nažalost isključivanjem igrača, ali treba fudbaleri da shvate da tim samo sebi i svom timu čine gore. Sve i da su u pravu i da je sudija pogriješio, opet ostaje na kraju kako je sudija presudio. Zato fudbaleri moraju shvatiti da je na terenu važno posvetiti igri. Da sudiju zanemare, kao da ga nema. Postupaju po zvuku pištaljke, jer ništa ne mogu promijeniti.
Zbog toga je danas uveden var. Što je dobro. Da ne bi greškom sudijskom neko bio oštećen. Kažem vam vrlo, vrlo teško! Odluke se u sekundi donose, danas se igra brz fudbal, stalno su neka dešavanja na terenu. Treba sve „pohvatati“. Ni nama sudijama ne ide u prilog da griješimo. I nas neko prati. ocjenjuje. Onako kako presudiš, tako si i ocjenjen i rangiran na listi sudija.
Sve u svemu jedan mnogo lijep poziv, jedno ogromo odricanje, jer postoje seminari na kojem nas testiraju članovi sudijske komisije, od fizičkih provjera, zdrastvenih, teoretskih, iz poznavanja pravila fudbalske igre.
S.R: Koji meč vam je ostao u sjećanju i zbog čega?
Bilo ih je dosta. Ne znam koji bih posebno izdvojio. Dugo godina sam u ovom poslu. Bilo je teških mečeva koji su odlučivali prvaka lige ili kupa, međunardne utakmice, mnogo dobri i kvalitetni turniri. Ne želim detaljisati, jer bih što šta imao navesti, i ispalo bi previše lično, ali posle toliko godina sudjenja nosim neke stvari u najljepšem sjećanju na koje sam i te kako ponosan.
Danas sam na svakom stadionu dočekan bratski i drugarski što je meni vrhunac u ovom pozivu i karijeri.
S.R: Nijesi dočekao da igraš na velikim terenima. Da li očekuješ izlazak na tu veliku scenu kao sudija?
Znao sam šta ćete me pitati. Ali ću odgovoriti iskreno kao i što sam, do sad. Kratko i jasno – ne očekujem. A vi ćete me sad pitati zašto?
A ja da bih vam odgovorio iskreno na to pitanje …. Možda bi najbolje bilo da ne odgovaram. U suštini pitanja je mnogo, na koje ni ja dan danas nemam odgovor. Tako je izgleda moralo biti. Žalim iz jednog razloga. Svi mi u životu znamo koliko možemo i koliki su nam dometi u životu, ako smo realni.
Reći ću samo realno – da sam mogao.
Iz najveće ljubavi prema fudbalu radim ovaj posao i radiću sve dok budem mogao zadovoljavati tj. odgovarati na seminare koje organizuje sudijska komisija Fudbalskog Saveza. Sretati se sa ljudima, družiti, upoznavati, je kruna ovog posla.
Koristim priliku da svim mladim fubalerima preporučim da se okušaju u ovom poslu. Danas je i to mnogo lakše nego nekad. Iz mnogo razloga, a jedan od ključnih je ekukacija. Sudijska komisija ima odlične predavače, prolazi se kroz sve segemente iz pravila fudbalske igre tako da ko želi može da nauči i uđe u ovaj posao potpuno spreman i ekudkovan i da to znanje uspješno nadograđuje kroz edukaciju i u praksu vremenom.
S.R: Prije godinu dana, nakon 20 godina si se vratio na teren i odmah tresao mreže?
Da. Naš klub je bio u malim problemima što se tiče igračkog stanja. Nijesmo dozvolili da kraj prvenstva ne privedemo kraju. Priključilo se nas par starijih igrača, da pomognemo mladim momcima. Igrao sam tri utakmice i da baš postigao dva pogotka. Jedan sa preko 30m. Dvije utakmice smo dobili i treću remizirali. Iskreno taj osjećaj je neopisiv. Vjerujte bilo mi je preteško i bio sam presrećan. Nakon treće utakmice, zbog velikog napora koljeno me je opet izdalo. I naravno dalje nijesam mogao.
S.R: Na kraju ovog razgovora kako komentarišeš svog Mojkovčanina i saigrača Stefana Savića i njegovu karijeru? Dugo ste igrali zajedno.
Mi smo bili tim, bili smo vicešampioni države. Stefan je ratnik i borac na terenu. To ga je najviše krasilo i danas ga to krasi. On po meni svaki korak na terenu radi promišljeno. Dominantan je u skoku, miran u igri, ima sjajan pregled igre, sve su to stvari koje su ga i dovele do ovakvog uspjeha. Dok smo igrali zajedno nakon svakog prekida i ubacivanja po dogovoru sa našim trenerom Končom on mi samo kaže „Piksi – Stefan“. Svaku loptu koju bih poslao u zoni u kojoj se on nalazi, bila bi njegova i bila je „zakucana“ u mrežu.
Zato je i jedan od članaka u novinama glasio:
„SA KONČOVIM MOMCIMA DO PRVE LIGE“
Bila je to strašna generacija 90 – 91. Stefan je danas svjetsko fudbalsko ime. Čast je i zadovoljstvo pomenuti ga, a ne poznavati i sa njim nekad dijeliti zeleni tepih. Želim mu mnogo sreće u nastavku karijere.
Ovu priču priča iz srca i sa posebnom emocijom popularni Piksi.
Skromno i sa mnogo zadrške, a sa morem fudbalskih priča, za koju ne bi imali dovoljno stranica za pisanje. Takođe ističe da je Crna Gora najljepša zemlja na svijetu, a sa druge strane da je to jedina zemlja đe je najteže biti svoj na svome. Sve u svemu, vjeruje u fudbal, vjeruje u bolje dane i poručuje mladim ljudima da se bave fudbalom ili ostalim poslovima koji se obavljaju unutar fudbala.
Fudbal je život, fudbal je vaspitanje, iz fudbalskih lekcija uče se životne lekcije, ističe na kraju mojkovački Piksi.
foto: privatna arhiva
