Petar II Petrović Njegoš (6) – Mrtva je vjera bez dobrih djela

 „Čovječanstvo ne može biti spokojno i srećno dokle je podijeljeno u države koje imaju za glavni cilj: sebe, vjeru, narodnost i dinastiju…“

12476900_10207848167621041_267871547_o
Cetinjski manastir i Biljarda iz Njegoševog vremena

Tražeći lijeka od tuberkuloze koja je sve više uzimala maha i ulazila u posljednji, smrtonosni stadijum, Njegoš je krajem 1850. godine, bježeći od cetinjskih kiša i studeni, otputovao u Italiju – u Napulj, nadajući se da će mu tamošnja blaga klima prijati i opaku bolest zaustaviti.

12939493_10207848163660942_93777633_n
Njegoš, Princhoferov portret iz 1847. godine

U Napulju se u to vrijeme zatekao i mladi srpski pisac i putopisac Ljubomir – Ljuba P. Nenadović. Susret sa crnogorskim vladikom, pred kojim je već išla slava „Luče mikrokozma“ i „Gorskog vijenca“, prerastao je u jedno fino druženje i prijateljstvo. Potrajalo je oko pola godine, a Nenadović će ga ovjekovječiti u svojim čuvenim „Pismima iz Italije“, knjizi čiji je prvobitni naslov bio „Vladika crnogorski u Italiji“.
Bilježeći razgovore sa Njegošem, „hvatajući“ njegove umne riječi i filozofske misli, njegove opaske i komentare, on je od zaborava oteo izuzetno vrijednu „građu“, svjedočanstva Njegoševe umnosti, lucidnosti i domišljatosti, stvorio izuzetno vrijedno delo koje neki upoređuju čak i sa najboljim stranama Njegoševog književnog opusa.

12910203_10207848165580990_1739590248_n
Ljubomir P. Nenadović iz mladjih dana

Za ovu priliku evo nekoliko „crtica“ koje potvrđuju da je Njegoš prvenstveno i iznad svega bio pjesnik i mislilac, pa tek onda duhovnik i vladar, da nije robovao strogim pravoslavnim kanonima i dogmama (nije, recimo, volio niti dozvoljavao da mu vjernici ljube ruku, a po nekim podacima dosta je neredovno i postio i vršio službu božju):
U razgovoru sa napuljskim advokatom, Francuzom po porijeklu, Đuzepeom Kazom, oko nauma tadašnjeg francuskog predsjednika Luja Napoleona da se, poput čuvenog strica, i on proglasi carem, Njegoš je, kako je zapisao Nenadović, rekao i ovo:
„Dokle god jedan čovjek može raspolagati sa milion vojnika po svojoj volji, dotle će i njegovi susjedi strepjeti i biti ugnjetavani; pa zvao se on prezident, imperator, konzul, ili papa – to je svejedno. Čovječanstvo ne može biti spokojno i srećno dokle je podijeljeno u države koje imaju za glavni cilj: sebe, veru, narodnost i dinastiju…“
Nenadović piše da se Njegoš prilikom posjete i razgledanja vatikanske galerije najviše zadržao ispred Rafaelove slike „Preobraženje“, a potom prokomentarisao:
„Zaista, kad bi ova Hristova slika mogla progovoriti, prve bi joj riječi bile: ne činite drugima ono što sami sebi ne želite. – Vjera bez dobrih djela mrtva je…“
A dok su mu u crkvi Svetog Petra u Rimu pokazivali časne verige, teški lanac u koji je, kako legenda kazuje, u jerusalimskoj tamnici bio vezan apostol Pavle, Njegoš je procijedio:
„Ala su ga dobro vezali!“ i sunuo da prođe.
Na pitanje zaprepaštenog sveštenika – kustosa zar će proći a da ne poljubi časne verige, odgovorio je kao iz topa:
„Crnogorci ne ljube lance…“
A dok su ulazili u crkvu Svetog Petra, serdar Andrija Perović, Njegošev zet, koji mu je bio u pratnji u Italiji, zastao je na vratima, prekrstio se i glasno izgovorio:

12900153_10207848166261007_1923971539_n
Serdar Andrija Perović, zet Njegošev

„Oprosti mi, majko, crkvo moja na Cerinju, ne ulazim da se poklonim, nego da se nagledam…“
„Ulazi, čoče! – na to će Njegoš. – Stalo je crkvi na Cetinju kuda hodi serdar Andrija!“
Dok je Njegoša i njegove pratioce vozio po Rimu, kočijaš je u jednom trenutku zaustavio kočiju, otvorio vrata i svojim neobičnim mušterijama u crnogorskim odeždama objasnio da treba i oni da izađu, jer nailazi papa – da tako „svetom ocu“ počast odaju svi, čak i prinčevi i engleski lordovi:
– Božja ti vjera, ja ne hoću sramotiti ono malo crnogorskog naroda. Neka ide papa svojim putem, neka slazi s kola ko mu je i do sada slazio, a vladika crnogorski zaista neće…
Poznato je, inače, da Njegoš nije volio svoj monaški čin i zvanje i da nije pridavao poseban značaj crkvenom, kaluđerskom životu. Savo Vukmanović kaže da je bradu stalno potkidao jer mu je bila dosadna, ili je podvijao ispod crne marame koju je vezao oko vrata, a podsjeća da je on u nekoj prilici i otvoreno rekao da bi „sve dao“ samo da može obrijati bradu.
Milorad Medaković čak tvrdi da je za četiri godine koliko je on bio u službi kod Njegoša, on samo jednom služio službu božju. A koliko je mario za crkvene dogme i kanone možda najbolje govori podatak da je u nekoj prilici, o Preobraženju 1847. godine, odjednom zapopio sedamdeset mladića, mada po strogim kanonskim pravilima nije smio više od – dva!
„Njegoš je – piše Savo Vukmanović – jedino mogao da se razvedri i raspoloži u inostranstvu. Tamo je nalazio oduška od svojih teških domaćih briga i nevolja. Cetinjska samoća ga je ubijala. Zato je često putovao po zemlji, silazio u Kotor, gdje se zabavljao kao i drugi svetovni ljudi i naročito odlazio u Italiju – Napulj, Firenca, Sorento i Baden bili su mu najmilija mjesta u kojima se zadržavao dok je bio zdrav“.
Njegoša je jednog dana prilikom poslednjeg boravka u Napulju posjetio i neki mladi Turčin, po imenu Osman – bej. Pri polasku rekao je Njegošu da je Carigrad ljepši od Napulja, da je i klima na Bosforu prijatnija i upitao ga zašto jednom ne svrati i u tu glasitu prestonicu otomanskog carstva:
– A kako će vladika crnogorski u Stambol doći kad u Stambolu sultan sjedi? – upitao ga Njegoš, a ovaj mu odgovorio da bi sultan sve učinio da mu boravak u Stambolu bude što prijatniji.
– Dokle god moja braća pod njegovom vladavinom pište i nemilice se gnječe i istrebljuju, dotle se mi ne možemo gledati – uzvratio Njegoš.
Njegoš se u Italiji sreo i sa nekim Dimitrijem, Srbinom iz Vojvodine, mučenikom koji je tamo dospio trbuhom za kruhom i punih osam godina nije vidio rodni kraj. Ganut njegovim suzama radosnicama, Njegoš mu je, mimo običaja, dopustio da mu poljubi ruku, a onda bolno uzdahnuo:
– Jadni moj narode! Rasijao si se po najmu u tuđina; služiš Tuku i Mandžuku, a na tvom ognjištu vatra se gasi…

 „Nadežda mi voljom tvorca blista…“

Svoje mučeništvo i prokletstvo sudbine koja ga je zavitlala u vrtlog svakovrsnih nevolja i problema, Njegoš je jezgrovito opisao u Posveti „Luče mikrokozma“, u stihovima posvećenim svom velikom učitelju Simi Milutinoviću Sarajliji, ali se on ipak ne da beznađu:
„do vratah sam iznika tartara,
ad na mene sa prokletstvom riče,
sva mu gledam gadna pozorišta;
al’ na sudbu vikati ne smijem –
nadežda mi voljom tvorca blista!“

Po svom liku i obliku

Ivo Andrić smatra da bi se moglo reći da je Njegoš, „vajajući“ lik mlađanog arhiđakona Petra u svom „istoričeskom zbitiju“ „Lažni car Šćepan Mali“, slikao sopstveni portret i to potkrepljuje, pored ostalih, i ovim stihovima:
„U našoj se zemlji nigda nije
Ovakvoga momčeta dizalo,
Ni divotom ni svakom hitrinom.
Uprav su mu sedamnaest ljetah,
Više znade no nas polovina;
Pametnije misli i riječi
Nit’ sam čuo, niti ću je čuti…“

Budo Simonović

Sjutra: Mislio da je Njegoš nepismen 

Оставите одговор