Između Ulice ,, Dragice Pravice“, ,,Barake“ ( tako smo zvali, danas, vrtić sa dušom ,,Lastavica“) i kuće Đukanovića, nalazio se koš. Svoje prve košarkaške korake tu su ,,napravili“ Dejo Drljević, Migo Kovač i još poneki budući košarkaši ,,Sutjeske“, ( ne sjećam se da li se u međuvremenu mijenjao naziv kluba), sa donjom ivicom table koja je bila na visini od 2,90m, širine 1,80m i visine 1,05m. Prečnik koša od 0,45m bješe urađen dobrotom nekog od roditelja koji je radio u nikšićkoj ,,Željezari“ , a tabla od pleksiglasa ,,hrabrošću“ nekih od nas u noćnim satima na obližnjem gradilištu…
Isto se ponovilo i sa tablom za stoni tenis, postavljenoj na gajbama od piva u pauzama od odmora od fudbalske i košarkaške lopte.
U to vrijeme roditelji su nas molili da uđemo u kuću, naspram današnje da iziđu iz kuće…
Kako je samo to bilo prekrasno djetinjstvo…
Baćika, Dejo, Sreto, Zvezdan, Miško, Goran, Ranko, Raco, Danilo, Lidija, Dragana, Vicko, Mile, Blažo, Lika, Džeger, Rade, Mikan…
Eh, sjećanje ,,ludo“…
Urbanizacijom ulica i ,,bacanjem“ u zaborav upada lopte u dvorište Đukanovića (… Lijepo voće u tom dvorištu, još kad je i zabranjeno…), naš koš se premjesti između ,,Desetke“ i ,,Kraša“…
To je ono mjesto đe se sada prodaju čarape, peškiri, posteljina…
Sve dok ne dođe Komunalna inspekcija…
Eh, grade rodni…
Nikšićka kaldrmo, volim te!
Obruč, od našeg džeparca, kupljen u ,,Sport-u“ i konstrukcija sa, opet, obližnjeg gradilišta, okupljali su najljepši i najzdraviji duh omladine Nikšića, tog vremena, sijajući kao oreol zajedništva. Igrali su tu i Jaramaz i Zurovac i čuveni Zdravko Radulović i u prolazu ponekad bi ,,zapucao“ Vesko Ščepanović, otac poznate manekenke Jelene i mog sjajnog druga Aca, inače košarkaš ,,Sutjeske“ i ,,Budućnosti“…
Gospodin sa ,,bugarkom“…
Zbog njega sam i zavolio košarku…
Sve se mijenja pa i moj grad…
Da li na bolje?
To znaju oni koji danas nemaju takva dvorišta…
U komšiluk, poslije ravno dvije, dvije ipo decenije, preko puta hotela, doseli se On.
Baš sam se porodično vrtio, cijelog života, oko centra, osim onih šest godina najplemenitijih u Humcima…
Miran, uljudan, predusretljiv, nasmijan, skroman, a Veliki…
Igra u Ibon-u, Lovćenu, Crvenoj Zvezdi, Dinamu, Budućnosti, Makabiju, ALBI, Kijevu, Limasolu, Turk Telekomu, Lokomotivi, Lietovusu, Artlandu, Olimpiji, AEK-u iz Larnake…
Igra za reprezentaciju…
Igra za Crnu Goru…
I ne da igra, nego svuda briljira…
,,Donijećeš mi za Šantinog Marka patike i loptu“, reče mu njegova majka i on kao pravi sin, i pravi dragulj je posluša…
Dobismo Zvezdine patike i košarkašku loptu iz Kupa šampiona…
Od sreće i zahvalnosti obuze me ponos na dirljiv gest mojih komšija…
Marko više voli gitaru, kasnije, a ja suvenir ponosno čuvam…
Goran sa svojom porodicom u Herceg Novom upija prve mimoze, sa naljepšim manirima košarkaške veličine…
Moj komšija, Veliki as, Divan brat i sin, Suprug i Roditelj, Moj Nikšić…
Goran Jeretin – košarkaš.
Radojica Stanković Bogi
