Te, 1989. godine bio sam na odsluženju vojnog roka u Beogradu, a u Beogradu – najveća smotra džudoa.
Najbolji na planeti na jednom mjestu…
Kategorija do 65 kg.
Moj zemljak na tatamiju…
,,Padaju zvijezde…“, pjevalo je Bijelo dugme, a u kasarni ,,pada, nebo“ od naše pjesme, pogotovo od nas Crnogoraca, nekoliko Nikšićana…
A, kao da nas ima na hiljade…
Prednjače: moj pošteni i nažalost pokojni drug Sveto Knežević i ja…
On i mi smo – svjetski prvaci…
Ej, još koliko bi bilo titula, da u 24. godini ne završi karijeru?!
Ali, ostao u Nikšiću, a mogao je đe god hoće…
I, mnogo lakše…
Nekoliko godina, ranije, svi smo se ,,zanimali“ nekim sportom…
Džudom me je opčinio moj stariji brat Zoran, a ,,filovao“ trener Milić Ilić…
Kako sam ga samo volio i volim…
,,Šampione !“, zvao me je…
Koliko pedagoškog i naprednog me je naučio…
,, Voli da te vole…“, reče…
Ubrzo zamijenih, taj vječiti i ponosni putokaz, mikrofonom…
Veći su i neka su, Veći šampioni…
Pamtim Mrvaljevića, Bandu, Šabotića, Bulatovića, Gojkovića – Ciga (školskog), Pantića…
Izvinite, dragi drugovi, ako sam koga zaboravio…
Slatko, ali, bilo je davno…
Trčimo oko Trebjese…
Neko – jedan krug, neko dva…
On – šest…
Majko moja, kakva ljubav, kakva upornost!
Mi na more, majčinski građeni…
On u vječnost…
Najviše na svijetu, naklon, za ljubav prema Nikšiću…
Hvala ti za moje suze radosnice, Svjetski šampione i dugo nam živi!
Svjetski, a Naš, Lokalista do zvijezda, Majstor tatamija, Moj drug i Prijatelj…
Dragomir Migina Bečanović – džudista.
Radojica Stanković Bogi
