Milovan Đilas – odsjaj iz legendarne epohe

Da je živ, Milovan Đilas bi danas proslavio stotinu i peti rođendan. U veličini te duše ima nečeg hipnotičkog. Jugoslavija je bila zemlja kakva je bila jer je imala takve ljude

Milovan-Djilas-clanci-1941-1946-_slika_O_36991645
Foto: www.kupindo.com

Djelo mu je, međutim, živo, da življe ne može biti. U Beogradu je upravo objavljena knjiga „Pisma iz zatvora”, a u poslednjem broju jednog od globalno najvibrantnijih intelektualnih časopisa „London rivju of buks” publikovan je esej istoričara Tomasa Minija o recentnom novom izdanju Đilasovih „Razgovora sa Staljinom” na engleskom jeziku.

Kad iz današnje perspektive posmatramo Đilasa čini nam se zapravo da živimo u epohi patuljaka. Kroz Đilasov život lomilo se dvadeseto stoleće, a on je u svjetskoj istoriji akter i subjekat, ne puki posmatrač i marioneta.

Otisnuti se u život iz Podbišća kod Mojkovca, a onda s jedva navršenih trideset i pet godina razgovarati na ravnoj nozi s najmoćnijim čovjekom na planeti, to djeluje kao mitska fantazija.

djilastito
Foto: www.cdm.me

Danas kad se pedesetogodišnjaci ponašaju kao tinejdžeri i još se ponose time, Đilas je odsjaj iz neke legendarne epohe za koju nam je teško povjerovati da je u stvarnosti ikada postojala.

U intenzitetu tog iskustva ima nečeg antičkog. U veličini te duše ima nečeg hipnotičkog. Jugoslavija je bila zemlja kakva je bila jer je imala takve ljude. I nije slučajno ni što je Andrić „Prokletu avliju” počeo da objavljuje u Đilasovoj „Novoj misli”. I prije nego je podignut Berlinski zid, Đilas je na njemu vidio pukotine, a zbog tih će pukotina zid i pasti.

U poslednjim godinama života Đilas je gledao kako zemlja za koju se borio nestaje u krvavom bratoubilačkom ratu. Znao je, morao je znati, da će se državice nastale na razvalinama Jugoslavije pasivno prepuštati istoriji, da će ostati politički maloljetne, pod tutorstvom velikih sila, uvijek spremne da budu žetoni u njihovim nadgornjavanjima.

Đilas je bio pjesnik, buntovnik, revolucionar, komunistički teoretičar i političar, a neko vrijeme i državnik.

Ako je kontekst već nepovratno promijenjen da bi njegove državničke lekcije ikako mogle biti korisne današnjim liderima, ono što se nije promijenilo i što se zapravo nikad ne mijenja su osnovna pitanja i dileme ljudske sudbine.

A tu se od Đilasa može mnogo toga naučiti. Riječima Stanka Cerovića: „Da je važnija duševna snaga od svake spoljnje sile, i da je bolje biti čovjek pred svojom savješću nego biti bogat i sjajan u očima gomile. Možda glavno: ako izdržiš, pobijedićeš; ne daj rđi na sebe. Ali to su, ako se ne varam, stare mudrosti, danas ismijane ili zaboravljene.”

Ako su stare mudrosti i ismijane, ne znači da su manje istinite. I rđa nije manje rđa ni kad je mnogi zlatom zovu. Spoljnja sila i gomila ne mogu ti ništa ako imaš savjest i duševnu snagu. Ako se pođe od toga, prisjećanje na Đilasa o stotinu i petoj godišnjici njegovog rođenja ima smisla. Ako i ne biramo vrijeme u kom se rađamo, možemo birati uzore.

Izvor: Muharem Bazdulj, politika.rs

Оставите одговор