„Ljudska patnja sve manje privlači pažnju“

Foto: Oliver Bunić, NIN

U svom novom romanu Životinjsko carstvo, David Albahari, proslavljeni pisac i dobitnik NIN-ove nagrade 1996. godine za roman „Mamac“, sada odlazi u 1968. godinu, u vrijeme studentskih demonstracija, kako bi ispričao dramatičnu studiju o ljudskom karakteru, u njemu prepoznatljivom ključu (u jednom pasusu, ovdje podijeljen u pet djelova – Uvod, Prolog, Prica, Epilog i Bilješke), ispričanu vrlo dinamičnim jezikom i u žestokom ritmu, kreirajuci atmosferu jeze i tjeskobe. Radnja romana odigrava se pod okriljem svemoćne JNA, gdje vojnik Dimitrije Donkić, opskuran čovjek nepoznate prošlosti, oformljuje grupu nazvanu „Životinjsko carstvo“, čiji članovi nose simbolična imena životinja, koje u grupi predstavljaju Vrabac, Krpelj, Ajkula, Tigar, Rakun. Iako isprva misle da je povod njihovog okupljanja samo druženje i zabava, uskoro otkrivaju da im je jedini zadatak zapravo da pomognu pri sprovodenju brutalne odmazde nad jednim od njih…

Kada ste i u kojim okolnostima pisali Životinjsko carstvo?

Životinjsko carstvo sam pisao tokom stalnog putovanja na relaciji Kalgari-Zemun. Nisam ga pisao u kontinuitetu vec u velikim vremenskim razmacima. Najbolje sam pisao kada sam bio najudaljeniji od mjesta gdje se sve to dešavalo. Kao što možete da pretpostavite, bilo je to jedno veliko ronjenje po mom životu i sjećanju, ali valjda tako i mora da bude kada nastaje štivo kojim pokušavate, prije svega, sebi da objasnite neke od najvažnijih trenutaka svoga života.

Da li možemo da govorimo o kvazibiografskom romanu?

I da i ne. Obično je sam pisac najbolji model za glavnog junaka nekog romana, ali to se čini uz toliko pretvaranja i maskiranja da na kraju nikome više nije jasno šta je autobiografsko, a šta nije.

Roman pocinjete sa idejom da pripada nekom drugom? Da li roman time postaje simulakrum po sebi?

Roman uvijek pripada nekom drugom. Jer svaki čitalac čita svoju verziju romana. Tašta je ideja vjerovati da smo u stanju precizno da prenesemo misli koje nas opsijedaju. Otuda roman koji pripada meni ne može da pripada nikom drugom. Kao što ni ja, u stvari, nisam pisac romana koji čitalac drži u rukama.

Otkud povratak u 1968., u JNA? Koliko god da je priča iz prošlosti, ona savršeno korenspondira sa sadašnjim trenutkom, kao da je uvijek aktuelna?

Nisam imao na umu nikakva aktuelna korenspondiranja već je priča u meni nastala onda kada sam shvatio da se moj život potpuno poklapa sa nekim od najznačajnijih trenutaka naše savremene istorije. Poslije toga mi je bio potreban samo mali napor da sve to uobličim u priču. Najvažnije mi je bilo da iznad svega lebdi neki oblak straha i nesigurnosti. Ta dva faktora, zapravo najvažnija za rađanje istorije.

Dimitrije Donkić nema suštinskog razloga da mrzi, a vaš pripovjedač nema jasan motiv za osvetom. Da li time sugerišete da nasilje nema korijen?

Ne, rekao bih da nasilje ima korijen, ali da ga mi ne prepoznajemo uvijek.

Kosovsko pitanje se vrlo suptilno provlači kroz roman smješten u te godine? Da li kosovsko pitanje nema vremensku odrednicu? Da li je ono vječno aktuelno?

Da, to pitanje se uklopilo u ovu munjevitu skicu istorije koju sam poželio da ocrtam u Životinjskom carstvu. Nije na meni da govorim o vječnoj aktuelnosti kosovskog pitanja. Ono u svakom slučaju ima jasno definisan početak i mogu samo da se nadam da ce i kraj biti podjednako jasan.

U jednom trenutku, pripovjedač citira svoju suprugu koja kaže: Problem ne nastaje kada se sukobljavaju neistomišljenici vec istomišljenici, što vodi ka najkrvoločnijem raspletu u kojem, kao kod Šekspira, niko ne ostaje živ… Da li smatrate da je to osnova svakog dobrog književnog zapleta, ali i stvarnosti koju živimo?

Obično se kaže da revolucija jede svoju djecu. Šekspirovi komadi su sažeta istorija svijeta i ljudskog duha. On sasvim jasno prikazuje da čovjek ne treba da ide daleko da bi našao svoje neprijatelje. Oni su tu. Među članovima njegove porodice. Dovoljno je izvuci bodež ili flašicu sa otrovom i šekspirovska drama počinje da teče na radost svih nas prisutnih. Stoga moram da odgovorim potvrdno na Vaše pitanje, to jest da kažem da je to osnova svake dobre knjige. ali i naše stvarnosti.

Pripovjedač kaže: Nije moj cilj da prepričavam i bacam novu svjetlost, makar i malu, na istoriju Komunističke partije u Jugoslaviji… Ali Vi to u romanu ipak činite?

Ja sam se svojski trudio da ne bacim nikakvu svetlost ni na šta. U najboljem slučaju vidim sebe kao glumca Stivena Sigala koji se suocava sa gomilom plaćenih ubica, govoreći im da je on samo jedan mali obican kuvar. Budući da ga oni ne slušaju, priča se nepovoljno završava po njih. Ali Sigal i dalje ostaje samo mali kuvar.

FOTO: Oliver Bunić, NIN

Vaš junak opisuje nasilje sa lakoćom, kao dio svakodnevice. Da li smo u vremenu nasilja postali otporni, ravnodušni prema svemu?

Sigurno da jesmo. Ljudska patnja sve manje privlači pažnju, a organizacije koje treba da brinu o njoj nemaju dovoljno snage, moći i finansijske podrške. Ali bojim se da se u tom pogledu nalazimo na silaznoj liniji. Kako je neko lijepo primijetio, živimo u doba elektronske komunikacije koje je doprinijelo stvaranju ogromnog broja malih ili velikih milionera, a da pri tome nije otvoreno nijedno radno mjesto. Ekonomija postaje kao neka vrsta mode u kojoj se jedan mali procenat nadmeće sa drugim ko će više da zaradi, a pri tome iza sebe ostavljaju neku vrstu pustoši.

Ološ se predstavlja kao vojnik jedne časne armije, kažete u romanu. Da li je to bilo vrijeme velikih kamuflaža? Da li i dalje u njemu živimo?

Da, to jeste bilo vrijeme velikih kamuflaža. Ja to ilustrujem činjenicom da sam tokom boravka u vojsci devet mjeseci nosio puškomitraljez kome je bila slomljena udarna igla, a bio sam treniran kao da će svakog časa na nas da nasrne neki crni đavo od neprijatelja. Možda današnje vrijeme ne predstavlja toliku kamuflažu kao ona koju ja djelimično opisujem, ali rekao bih da je kamuflaža nezaobilazna u normalnom funkcionisanju društva i istorije.

Pripovjedač kaže: Batalimo đavola, ispašce da je on glavni krivac za sve… Da li smo skloni tome da nam je neko drugi kriv za promašaje i pogrešne postupke u životu?

Uvijek! Uvijek smo skloni da za naše greške okrivljujemo druge. Najteže je reći drugima i sebi, odnosno, tačnije rečeno: prvo sebi, pa onda drugima, da krivca za određene greške ne treba tražiti ni kod koga drugog nego kod samog sebe. To je vjerovatno postupak kojem su ljudi skloni da bi sa sebe skinuli neku vrstu grijeha zbog onoga što su ucinili. Medutim, jedini tvorci naših života i jedini tvorci naših sudbina smo mi sami. Život se sastoji u neprekidnom pravljenju izbora i samo je na nama da odlučimo koji ćemo izbor prihvatiti kao stvaran. Nevjerovatno je, ali ponekad je dovoljno znati samo nekoliko narodnih poslovica da biste uspješno vodili svoj život. Mislim na poslovice kao „Nije zlato sve što sija“, „Ko drugome jamu kopa, sam u nju pada“ i „Mlado se drvo savija“.

Dimitrije Donkić svoj cilj doživljava kao licni obracun sa onima koji ne misle kao on. Da li su upravo ostrašceni pojedinci, nespremni da prihvate različitost, oni koji odlučuju o našim sudbinama?

Ne znam da li se o tim pojedincima može govoriti kao o ostrašcenim ljudima. Za mene su oni prije neka vrsta profesionalaca koji su spremni da ponude svoja umijeća onome ko je voljan da im pruži bolju nadoknadu. Oni zapravo ne odlučuju ništa, vec su jedino aparati u rukama drugih koji odlučuju o našoj sudbini, ali se vješto kriju čak i u najtanjoj sjenci.

Dimitrije iskazuje jasnu netrpeljivost prema gej zajednici, optužujuci svoje prijatelje da to jesu, iako nisu. Da li ste time namjerno htjeli da skrenete pažnju na današnju vidljiviju netrpeljivost prema seksualnim manjinama?

Da, želio sam da dotaknem jednu nit koja je povezana sa sadašnjim trenutkom borbe za prava drugih ljudi na različitost. Pritom mislim da se stavovi takozvanih običnih ljudi prema tim pitanjima uopšte nisu izmijenili i da je veliko pitanje da li ce uopšte uspjeti da se izmijene. Čak i u zemljama gdje se proklamuje najviša sloboda za npr. gej zajednicu postoje i dan-danas mnogi protivnici i mnogi koji bi rado ukinuli prava i slobodu toj zajednici.

Da li moramo da prihvatimo netrpeljivost u vremenu u kojem živimo? Vaš pripovjedač, ipak, ne pristaje da mi kao čitaoci čujemo drugu stranu priče, vec povlači okidač…

Priča poput Životinjskog carstva morala je tako da se završi. Ona je sastavljena od bezbroj malih kutija, sve manjeg i manjeg formata, koje se uvlače jedna u drugu kao one ruske babuške. Priča koju čita čitalac razvijala se tako što su razne kutije otvarane u raznim trenucima. Da su otvarane druge kutijice, možda bi se otvorila mogućnost za pripovijedanje neke sasvim drugačije priče. Taj okidač koji prekida jednu od mogućih priča, zapravo je neka vrsta cenzora koji je odredio kako ce priča da se dešava. Sigurno da bi bilo zanimljivo čuti i drugu stranu, ali onda bi se postavilo pitanje da li postoji i treća strana ili pak četvrta. Ko zna u koliko ravni se sadašnjost istovremeno ispisuje. Mi smo samo bespomoćni Argonauti koji mogu jedino da dopuste da ih tok vode vodi kud god to zaželi.

Foto: Oliver Bunić, NIN

Interesantna je uloga napomena, na kraju priče. Čini mi se da one mogu da opstaju i samostalno, ali i da mijenjaju njen tok, smanjuju napetost radnje romana. Kako ste se odlučili za napomene?

Napomene koje stoje na kraju teksta jesu upravo neke od tih kutijica o kojima sam maloprije govorio. One upozoravaju na to da priča možda ne ide pravim putem ili da je pretjerala u nekom svom prisvajanju identiteta priče i jednostavno mi se učinilo da takve napomene mogu da doprinesu zanimljivosti cijele knjige. Zahvaljujuci njima, čitalac se na kraju nalazi u mogućnosti da sam formira priču kojom želi da se kreće i u kojoj ce jednom, kao i svi mi, morati nepovratno da nestane.

Vaš pripovjedač na kraju kaže da je ispričao sve priče i zapisao ih u knjigama, ali da jednu o kojoj trenutno piše, nije dotad zapisao. Da li smatrate da ste ispričali sve priče koje ste željeli?

Ne, ima još mnogo prica koje želim da ispričam i nadam se da cu uspjeti da sačuvam za čitaoce bar neke od njih.

Izvor: Dragan Jovićević, NIN B92

Оставите одговор