„Pokoravanje“ koje je uzburkalo cijelu Evropu

Foto: Philippe Matsas @ Flammarion

Književna godina počela je bučno. Mjesecima najavljivan kao još jedan provokativan roman, prije svega zbog navodne islamofobije Mišela Uelbeka, „Pokoravanje“ je objavljeno 7. januara, istog dana kada je napadanuta redakcija Šarli ebdoa, lista na čijoj se naslovici našao baš Uelbek u vidu karikature maga, koji predviđa da će 2015. izgubiti zube, što je satira njegove nemarnosti u pitanju izgleda, a da će 2022. godine slaviti Ramazan. Nije ovo prvi put da se Uelbeku dogodi da njegovi romani „predvide“ budućnost. Slično se desilo sa romanom „Platforma“, u kome je opisao teroristički napad na turiste u Tajlandu od strane islamista, neposredno prije 11. septembra kada su napadnute Kule bliznakinje. Nije riječ o nekakvom magijskom daru proricanja, koliko o sposobnosti, prije svega, značajnog pisca, ne samo jednog od medijskih provokatora, da osjeti trenutak u kojem živi, te da provocira publiku onim što su njene sopstvene nedoumice, često (pod)svjesni na(r)cizmi raznih vrsta.

Pripovjedač, jasno simboličkog imena Fransoa, sredovječni je univerzitetski profesor književnosti. On proučava Uismansa, pisca iz perioda naturalizma koji je uspio da se odupre dominantnom Zolinom uticaju. Roman je uobličen iz perspektive ovog otuđenog profesora, čija karijera nije u usponu, već umornog od toga da na početku svake školske godine uspostavlja odnose sa studentkinjama, koje već sledeće godine te veze prekidaju. Zato to što govori pripovjedač ne može biti poistovjećeno sa onim što govori Uelbek u intervjuima. Jasno je da je ovo satirični roman i da ništa nećemo dobiti čitajući ga ako ne uspijemo da se kritički odnosimo, pre svega, prema liku Fransoaa i onoga u šta nas želi ubijediti.

Fransoa je čovjek velikog ega, kojem veoma prija da se hvali njegova doktorska disertacija i njegova stručnost. Zato sebe poistovjećuje sa Uismansom, praktično živjeći na račun tuđeg genija, što je jedna od suptilnijih Uelbekovih kritika akademije, iako se na kraju knjige zahvaljuje Agati Novak-Leševalije koja mu je dala informacije o ovoj instituciji, jer on sam nije studirao. Uelbekov pripovjedač tipski je mizogin, te sve vrijeme ima potrebu da dokaže svoju superiornost nad ženskim rodom, često diveći se različitim tipovima žena, ali i zbog toga se osjećajući manje vrijednim. Tako je Fransoa sve više isfrustriran, jer ne uspijeva da napreduje u akademskom smislu, a još manje kada je u pitanju pokušaj da za sebe nađe pokornu ženu, danju sluškinju, noću vatrenu ljubavnicu.

Iz njegovog ugla pratimo političke promjene u Francuskoj, koje se polako uvode u roman. No, Uelbek je ipak vještiji od toga da cijelu situaciju prikaže samo iz pripovjedačevog ugla. Tako Fransoa govori sa pripadnikom francuske tajne službe, potomkom pripadnika pokreta otpora, koji je najupoznatiji sa radom Muslimanskog bratstva. On je pouzdaniji od Fransoaa, jer ima pristup povjerljivim informacijama i predstavnik je državne institucije. On, međutim, ne izgovara ono što bismo očekivali. Za njega Muslimansko bratstvo nije nikakva prijetnja Zapadu, niti je u pitanju radikalni islam. Ben Abes, lider Muslimanskog bratstva, jedan je od nasposobnijih i najambicioznijih političara, čiji je cilj da ujedini zapadnu Evropu sa sejverom Afrike i Malom Azijom, ne bi li stvorio novo Rimsko carstvo. Zato on, u stvari, nije prijetnja Evropi, već njena nova šansa, i zato i može da napravi koaliciju sa socijalistima, kako bi, prije svega, dobio moć u Francuskoj.

Foto: Philippe Matsas @ Flammarion

Poput Uismansa, Fransoa pokušava da pronađe spas u katoličanstvu, ali mu to ne uspijeva, zato što katoličanstvo više nije na svom vrhuncu. Stoga se, do kraja knjige, okreće islamu. Nakon što je odlučeno da na univerzitetu ne mogu da rade oni koji nisu prešli na islam, Fransoa, koji se još nije konvertirao, pada na najdublju tačku u knjizi. Penzija koju je dobio pristojna je, i njome može da plaća prostitutke, što mu ne donosi veliki užitak, ali je plata tri puta većeg iznosa od penzije. S druge strane, njegova poslednja značajna ljubavnica je Jevrejka Mirijam, koja bježi u Izrael sa svojom porodicom, ostavljajući ga poljuljanog ega. Tu Uelbek provlači i temu antisemitizma. Jevreji su prinuđeni da napuste Francusku i to nakon što na vlast dođu Muslimanska braća. Međutim, ono što je implicitno jasno jeste da antisemitizam nikako nije ekskluzivni problem islama, već se on očituje i u liku Fransoaa, koji je, kako mu i ime kaže, tipični Francuz, katolik. Dakle, i zapadna kultura bez mnogo problema prihvata antisemitizam, da bi mogla da dobije svoj dio kolača moći.

O Muslimanskom bratstvu prvo saznajemo iz ugla francuske obavještajne službe, no da bi Fransoa, nakon potpunog pada, u islamu pronašao rješenje za svoju otuđenost, kako na profesionalnom planu, tako i u mogućnosti da u poligamiji gospodari ne samo nad jednom ženom, potrebno je da bude pozitivno motivisan. Preobražaj se dešava kada ulazi u kuću konvertita Redižea, koja za Fransoaa već svojom arhitekturom izgleda poput raja, a naročito kada Fransoa vidi način na koji funkcioniše sistem sa ženama koje služe da zadovolje potrebe supruga. Alkohol je ipak dozvoljen, što je za ovog profesora, koji sve vrijeme u romanu pije razna vina, vrlo lijepo saznanje. Konačno, u biblioteci pronalazi i svoju disertaciju, a njegov ego postaje samozadovoljan do neslućenih granica kada ga Rediže suptilno uporedi sa Ničeom. Tačnije, Rediže ga navodi da Fransoa sam kaže kako on, zaboga, nije Niče. Sve to laskanje, raskoš i moć nužno vode konačnom preobraćenju u islam, i Fransua završava svoju pripovijest konstatacijom: „Neću imati za čim da žalim“.

Prema tome, jasno je da roman za temu nema islamofobiju niti njeno ohrabrivanje i potpirivanje. Uelbek kao vješt satiričar razotkriva mehanizme otuđenja savremenog zapadnog čovjeka; otuđenja od rada, koji se svodi na stalnu želju za moći, a ne na ispunjenje, zatim otuđenja od seksualnosti i muško-ženskih odnosa, zasnovanih na patrijarhalnom obrascu gdje je muž gospodar, a žena „i svetica, i kurva“. Fransoa je konzervativni desničar, što se pored načina na koji tretira ženske likove potvrđuje i u njegovoj okrenutosti ka religiji, prije svega katoličanstvu, a potom islamu. Kao takav, on je tipičan predstavnik liberalnog Zapada i ako je išta proročko u ovoj knjizi, to nije otkrovenje da li će islam zamijeniti katoličanstvo, nego kako jedno kapitalističko društvo iz građanske demokratije veoma lako može da sklizne u religioznost, samo da bi se održao kapitalistički poredak moći.

Foto: Philippe Matsas @ Flammarion

U vezi sa tim, jasno je i šta su očigledna ograničenja ove Uelbekove satire. Prije svega, možemo odgovoriti na pitanje kome se ona uopšte obraća, te koje teme Uelbek jedva i da pokreće, dok je temi otuđenja dao središnje mesto u romanu. Jasno je da je satira upućena konzervativnom islamofobnom srednjem staležu zapadne Evrope, konkretno Francuske. Autor ne daje nikakav poseban značaj socijalističkoj partiji, čija je ideologija često samo demagogija i svodi se na preračunavanje glasova u parlamentu. Ipak, i pored vrijednih uvida u kontradikcije građanskog društva, Uelbek ne daje sistemsku kritiku kapitalizma, već se zadržava na pojedinim epifenomenima, za koje neku vrstu rješenja ne nalazi u ljevici, već u zaokretu ka religiji. U tom zaokretu, i u načinu na koji se uopšte poima islam, barem iz onoga kako ga Fransoa doživljava, leže i tradicionalni orijentalistički stereotipi. Konačno, iako na kraju romana nijedna žena ne može da bude potpuno ravnopravna sa muškarcem, Uelbekov odnos prema ženskim likovima je nešto suptilniji, budući da one ipak imaju mogućnost da pobjegnu iz ovakvog sistema.

Novi Uelbekov roman ostavlja nas s otvorenim pitanjima, na šta smo se i navikli kod ovog promišljenog satiričara. Nakon čitanja „Pokoravanja“ ne pronalazimo izbavljenje niti utjehu, već nemir zbog spoznaje o sopstvenoj otuđenosti.

Izvor: Nađa Bobičić, B92.net

Оставите одговор