Foto: blic.rs
Veliki jubilej, pola vijeka umjetničkog rada, glumac Ivan Bekjarev obilježio je (između ostalog) izložbom u beogradskoj galeriji „Progres“: na zidovima programi iz nekih značajnih predstava, puno fotografija, isječci iz novina, poneki kostim iz uloge, pjesma. Mjesto sjećanja na mnoge značajne trenutke iz bogate karijere glumca, pedagoga, novinara, radio-voditelja (Studio B, 202), šahiste. Ali, ipak, nedovoljno prostora za sve što je tokom života uradio – 140 pozorišnih uloga, pedesetak filmova, na stotine emisija, serija, TV drama…Može li iz ovakvog mnoštva da naš popularni glumac, uopšte, izdvoji ono najznačajnije?
– Na televiziji je to Vujković iz serije „Banjica“, uloga za koju sam 1984. godine proglašen za TV ličnost ondašnje Jugoslavije. Interesantno, jer sam tumačio negativan lik. Izdvajam i Kurčubića u „Boljem životu“, pa Jerotića u drami „Sumnjivo lice“, seriju „Gorki plodovi“.
* A u pozorištu?
– Počeo sam u Rasovom teatru, igrajući na njegovoj sceni od 1966. godine do 1978. Bio sam još student, a tu su stasavali i Petar Kralj, Duško Golumbovski, Ljuba Moljac, Slobodan Đurić, Bora Stjepanović, Dušan Đurić. Paralelno, od 1968. ušao sam u Jugoslovensko dramsko, zahvaljujući ispitnoj predstavi „Gospođa ministarka“ u kojoj je igrala cijela moja klasa.
* Na scenu ste stali još kao gimnazijalac?
– Moji prvi glumački koraci napravljeni su u Dramskoj družini „A“, prvoj alternativnoj pozorišnoj trupi koju su osnovali Olivera i Rade Marković. Predstava se zvala „Na kraju uzmi svoje lice“ i premijerno je izvedena na Kolarcu. Učio sam treći razred gimnazije, a posle prve profesionalne predstave bio sam u prilici da od honorara majci i ocu kupim veš-mašinu. Dakle, iza mene su 52 godine umjetničkog rada, ali sam smatrao neprofesionalnim da računam i godine prije punoljetstva.
* Kad se osvrnete unazad, šta smatrate važnijim od svega u dosadašnjoj karijeri?
– Moj pedagoški rad. To je istovremeno bila teška i mudra odluka, jer sam kao prvak JDP dao otkaz dvehiljadite godine. Sve u svemu, iza mene je oko dvije decenije pedagoškog rada na tri-četiri privatne akademije, pa i na državnoj. Iako sam u penziji, i dalje sam aktivan. Sada predajem u školici glume „Prvi koraci“.
* Publika vas često zbog nekih markantnih uloga doživljava kao negativca na sceni?
– Mahom sam takve likove igrao na televiziji, pa javnost tako misli. U filmu i pozorištu ne. Imao sam i sreću da ti „negativci“ budu popularni, što nije baš uobičajeno. Eto, moj Vujković u „Banjici“ je imao više hiljada glasova u odnosu na drugoplasiranu Kristl, iz tada ultrapopularne serije „Dinastija“, u akciji skopskog lista „Večer“.
* Kad pominjemo Skoplje, malo gledalaca zna da su vaši roditelji Makedonci?
– Uvek sam isticao da su mi majka i otac u Beograd došli iz Đevđelije, ali da sam ja rođeni Beograđanin. I sve škole sam ovdje završio. Doduše, šest godina smo živeli u Kraljevu, gdje je moj otac službovao. Tako me i Kraljevčani svojataju, nemam ništa protiv jer sam najljepši dio djetinjstva proveo tamo. Moja i bratovljeva porodica su u Beogradu, a svi ostali članovi familije su i danas u Skoplju i Đevđeliji. Razumem makedonski, slabije ga govorim – „đevđelijskim“ dijalektom.
* Šta makedonsko prepoznajete u svom mentalitetu?
– Osjetljivost, emotivnost i taj moj višak energije! Makedonci su veliki radnici, poznati pečalbari.
* I zbog uloga koje ste igrali, zbunjuje podatak da ste u početku bili nesigurni?
– U detinjstvu sam bio veoma stidljiv i plašljiv dečak. Učitelj je u osnovnoj školi insistirao da prvih deset dana sa mnom u klupi sjedi majka. Kasnije je dolazila na svaki odmor, a ja danas mislim da je to bio odličan pedagoški potez. Pa sam uz poziv kojim se bavim kasnije možda i pretjerao u svojoj „oslobođenosti“.
* Niste rijedak primjer, kažu da u glumu kao i novinarstvo često odlaze stidljivi ljudi?
– Slažem se, mislim da je to moj slučaj. Puno glumaca je otišlo čak u drugu krajnost da bi dokazali da su slobodniji od drugih, dok je istina često bila na drugoj strani. Vrlo brzo sam tu nesigurnost prevazišao, još u Kraljevu. Na dječijoj sceni u „Ivici i Marici“ igrao sam Ivicu, a u „Crvenkapi“ bio sam vuk. Vuk je, dakle, moj prvi negativac! Kasnije sam postao član mnogih amaterskih pozorišta u Beogradu, pa i „Pisti“ u UK „Vuk Karadžić“. Tu su me „premijerno“ gledali Olivera i Rade, kasnije sam primljen i u Akademsko pozorište „Branko Krsmanović“, na šta sam veoma ponosan.
* Ali prvo ste upisali prava?
– Upisao jesam, ali me je društvo iz amaterskog pozorišta nagovorilo da se prijavim na Akademiju. Ušao sam iz „prve“. Moju klasu primio je Minja Dedić, potom nas je preuzeo Maričić, a godinu dana profesor nam je bio i čuveni Mata Milošević.
* A onda ste „upali“ u ruke četvrtom asu, Bojanu Stupici, i sa cijelom svojom generacijom postali jedna od njegovih „beba“?
– Prvu veliku ulogu dobio sam u njegovoj predstavi „Nagrada“. Ja mlad, a imam veliku ulogu pored jedne Mire Stupice, Irene Kolesar, Nikole Milića, Rade Đuričin. A dete je igrao Bule Goncić! Stalno govorim kako sam u karijeri imao i sreću. Ubrzo mi je i Mata dao glavnu ulogu u „Učenim ženama“, koju je u isto vrijeme u Narodnom pozorištu igrao penzioner Mirko Milisavljević. Nikad nisam imao veću tremu.
* Imate li je i danas?
– Uvijek. Čak i povodom ove izložbe. Ne znam šta ću reći, šta propustiti, ali ću se kao uvijek prepustiti inspiraciji i improvizaciji. U JDP sam puno radio i sa bardovima Belovićem i Miloševićem, pa smatram da smo mi, „Bojanove bebe“, imali još jednu školu glume. Jer, JDP je tada bilo jedno od najboljih pozorišta ne samo u Jugoslaviji nego i u Evropi.
* U vašem poslu je puno i surevnjivosti, u kakvim ste danas odnosima sa ostalim „bebama“ i klasićima?
– Sa svima sam blizak. Sad sam glavnu ulogu dao mojoj koleginici s klase Dobrili Ilić u „Uježu“ koji sam adaptirao, režirao i izvodim u „Slaviji“. S Đurđom Cvetić igram u „Kvartetu“, Laneta često viđam, Sonju Jauković rjeđe. Nažalost, nekih više nema: Mide Stevanovića, Mila Miranovića i Josifa Tatića.
* Izložba je samo dio proslave vašeg jubileja?
– Riješio sam da ga proslavim radno. Prvo je bila premijera operete „Bečka krv“ na sceni „Madlenijanuma“ (u kojoj pjevam s operskim pevačima), pa „Ujež“, onda sam u Sloveniji igrao Vuka Karadžića u repertoarskoj predstavi „Azbuka ili rat“ (koprodukcija Cankarjevog doma, Kranjskog pozorišta i „Madlenijanuma“). Uveliko sam u probama za jedan veliki izazov: u vršačkom pozorištu igram Iliju Čvorovića u „Balkanskom špijunu“, s rediteljskim potpisom Miloša Jagodića. Premijera je 25. aprila, a jubilarna godina još traje…
* Vaši prvi glumački učitelji bili su Olivera i Rade Marković. Pripremali su vas za Akademiju?
– Srijetali smo se u životu u raznim serijama i dramama, u poslednjoj fazi sam sa Radetom igrao u JDP, u Mijačevim „Mrtvim dušama“. S mojim idolom sam ne samo radio već i dijelio istu garderobu. Markovići su bili velike zvezde, a ponašali su se potpuno prirodno. Stanovali smo i u istoj zgradi. Koliko su bili jednostavni govori i činjenica da su na vrhuncu popularnosti dolazili u „Vuk“ na moje amaterske premijere. Dobri ljudi. Rade je režirao za otvaranje male scene Ateljea 212 „Ljubinka i Desanku“, a pošto sam ja bio student na Akademiji, bilo mi je zabranjeno da radim. Kakva je ljudina pokazao je tako što mi je dao da budem njegov asistent, pa čak i da iza scene održim neki posmrtni govor. Pošto nisam bio na sceni, nisam mogao da budem kažnjen.
Izvor: Vukica Strugar novosti.rs
