Danko Vasović četvrt vijeka tragao za istinom o Kurtu Valdhajmu
„Ja sam“, sjeća se dalje Danko Vasović „od prvog dana kad sam se zainteresovao za Valdhajmovu ratnu prošlost, od prvog teksta u `Večernjim novostima`, osjećao određeni pritisak i neku vrstu opstrukcije – već sam kazao kako sam, recimo, jedva `ugurao` u novine i taj prvi, ekskluzivni intervju sa Valdhajmom.
Sve to sam ipak tumačio kao oprez tadašnjeg glavnog i odgovornog urednika Ilije Borovnjaka ili, možda, kao zavidljivost i sujetu pojedinih urednika i kolega koji se nisu mogli pomiriti sa činjenicom da se tako ozbiljnom temom tako uspješno bavi jedan mladi, prevashodno sportski novinar.
A kad su mi na moguće opasnosti pažnju skrenuli najpre Simon Vizental, a potom i moj prijatelj, revolucionar, publicista i predsjednik Raselovog suda Vlado Dedijer, ja sam počeo da uviđam da u ovoj vrućoj priči nema mjesta za nezvane ili samozvane, ali se nisam zaustavljao u namjeri da prodrem u najdublje tajne tog `skandala stoljeća`.
Sprovodjenje zarobljenih Kozarćana
Tek kasnije ću definitivno shvatiti i saznati da u cijeloj toj aferi ništa nije bilo slučajno, da je sve bila vrlo smišljena i suptilna akcija čiji je cilj bio da me na svaki način zaustave i prisile da zaćutim o Valdhajmu i pero zabodem u bunjak, odnosno da tog zločinca odbrane i oslobode nepobitnih optužbi, bez obzira na cijenu i posljedice.
A to što se ja tada nisam mnogo obazirao ni uzbuđivao zbog tih pritisaka mnogi su tumačili kao da iza mene stoji neko moćan, da ja imam neka tvrda leđa i oslonac.
Iza mene su, međutim, bili postrojeni samo mrtvi, žrtve ratnih zločina Valdhajma i Valdhajmovih pred kojima sam osjećao odgovornost i obavezu da, uprkos svemu, uprkos pritiscima i prijetnjama koje su se nazirale, otkrijem i razgolitim istinu, da raskrinkam zločinca koji se tako dugo i uspješno skrivao, koji je, iako krvavih ruku, deset godina sjedio na svjetskom tronu…“
Ilija Borovnjak će se dvadeset i pet godina kasnije pohvaliti kako je njegov list prvi u svijetu objavio da je Kurt Valdhajm još 1947. godine u Jugoslaviji proglašen zločincem, odnosno da je kao nacistički oficir učestvovao u progonima i deportaciji stanovništva. Svi vodeći svjetski listovi i agencije, sve važnije radio i televizijske stanice su tada prenijele napis „Večernjih novosti“, a svemoćni Si-En-En je u najudarnijoj informativnoj emisiji kao ilustraciju objavio i naslovnu stranu „Novosti“.
Ilija Borovnjak
Borovnjak, ipak, ni u ovoj priči, objavljenoj u „Novostima“ 7. aprila 2011. godine, ne kaže ko je najzaslužniji za takav uspjeh i popularnost ove novine, ne spominje ime svog novinara Danka Vasovića. On u ovom tekstu, međutim, po prvi put otkriva i kakvim je pritiscima tada bio izložen, a iz toga se može naslutiti i ko je sve bio umiješan u ujdurmu spasavanja Kurta Valdhajma:
„Kad sam uveče došao kući“, sjeća se Borovnjak tog slavnog dana u istoriji Novosti“, javila mi se sekretarica Lazara Mojsova, tadašnjeg predsjednika Predsjedništva SFRJ, i usplahireno mi saopštila da me `cijelo popodne tražio drug predsjednik`. Znao sam odmah da se ni `Novostima` ni meni ne piše dobro. Znao sam takođe da je Valdhajm svojevremeno snažno lobirao kada je Lazar Mojsov biran za predsjednika Generalne skupštine Ujedinjenih nacija.
Očigledno ljut, Mojsov je, doduše pomalo diplomatski, rekao da smo napravili ozbiljnu političku grešku, da će to loše odjeknuti u Ujedinjenim nacijama, da može uticati na odnose sa susjednom Austrijom, da će negativne posljedice pasti na cijelu zemlju i njen ugled u svijetu i tako dalje i tome slično. Zaključak: nemojte više na tu temu ni redak!
Odbio sam da mu to obećam, rekao sam da imamo dokumenta i fotografije kao nepobitne dokaze i da ćemo vjerovatno već sutra nastaviti:
`Poslušajte me kao bivšeg direktora `Borbe` ako nećete kao predsjednika`, rekao je (Mojsov, prim. B.S) na kraju.
Lazar Mojsov iz vremena kad je sjedio na stolici predsjedavajućeg generalne skupštine UN
Nije prošlo ni pola sata, a javio se tadašnji generalni sekretar Predsjedništva SFRJ Muhamed Berberović“, kazuje dalje Borovnjak“, i bez imalo diplomatskog šlifa osuo paljbu:
`Pa, čovječe, jeste li vi normalni?! Odmah prekinite dalje objavljivanje, inače…`
`Šta inače?!`, pitao sam već istanjenih nerava.
`Novosti će biti zabranjene, a ti kao neodgovorni glavni urednik – bićeš uhapšen!`
`Vijest o Valdhajmovoj tamnoj prošlosti objavilo je 326 svjetskih listova, a ako me uhapsite ili, ne daj bože, zabranite Novosti, objaviće najmanje 500 medija u svijetu`, izrecitovao sam bez daha.
On zalupi slušalicu, a mi sjutradan nastavismo“, zaključuje svoje sjećanje Borovnjak…
A da bi se danas sasvim shvatila sva ozbiljnost „vatre“ u koju je ugazio Danko Vasović, da bi se shvatila moć tog „Valdhajm – lobija“ i dokle sežu njegovi korijeni, dovoljno je zaviriti u jedan strogo povjerljivi dokumenat do kojeg je Vasović u međuvremenu došao. Zaveden je pod brojem 415662, a sročen 11. aprila 1986. godine u Saveznom sekretarijatu za inostrane poslove, odnosno u kabinetu tadašnjeg zamjenika saveznog sekretara Budimira Lončara. Riječ je o službenoj zabilješci sa dan ranije održanog sastanka posvećenog „slučaju Valdhajm“ (pored Lončara, sastanku su, kako piše u zabilješci, prisustvovali: D. Krajger, M.Vereš, N. Pribićević, A. Stanič, B. Tintor, B. Bohte, Z. Kikić, P. Pjanić, P. Živković i Smilja Simonović).
Lončar je prisutne najprije upoznao da se ovim pomno bavio i najviši organ u državi – Predsjedništvo SFRJ, i analiziralo sve aspekte „slučaja Valdhajm“, „koji – kako se naglašava – sa dosadašnjim razvojem za našu zemlju predstavlja izuzetno složenu i delikatnu temu.“
Prenoseći stavove Predsjedništva SFRJ, Lončar je kazao „da ne odgovara našim interesima da Valdhajm bude izabran na predsjedničkim izborima u Austriji 4. maja, ali da, u skladu sa dosadašnjim stavom, takođe ne možemo dozvoliti da budemo involvirani i da kao vanjski faktor utičemo na njihov ishod.“
„Za Jugoslaviju je vrlo važno“, kazao je dalje Lončar „da očuva dobre i prijateljske odnose sa Austrijom i treba nastojati da se izbjegnu negativne posljedice ovog slučaja. Pri tom treba imati na umu i eventualnost da Valdhajm bude izabran za predsjednika Republike, što bi u narednom šestogodišnjem razdoblju predstavljalo nepovoljnu okolnost u bilateralnoj saradnji. Naročito bi bilo poteškoća moralno-političke prirode kod razmjene posjeta.“
Valdhajm iz vremena kad je kao domaćin u palati UN bio u zenitu slave
Ja sam čist!
Valdhajm je tokom predsjedničke kampanje u Austriji uvjeravao birače da je nevin i da je u pitanju „klevetnička kampanja“ njegovih protivnika i neprijatelja, odnosno da on nije učinio ništa mimo onoga što je radilo 100.000 Austrijanaca koji su se našli u Hitlerovoj vojsci. Nastojao je pri tom da sačuva mir, ali kad ga je jedan holandski novinar, govoreći o aferi, upitao šta misli o izjavi Simona Vizentala da u Austriji živi 200.000 nacista, izgubio je prisebnost:
„Dosta sa ratom! Ja sam čist! Služba bezbjednosti Austrije je ispitala svaki minut, svaki korak moga života! Isto to su učinile i obavještajne službe velikih sila…“
Budo Simonović
( Sjutra: POČELE SU I DIREKTNE PRIJETNjE )
