Zoran Kostić Cane: Pobijedilo je sve protiv čega sam bio

Foto: tacno.net

Zoran Kostić Cane, frontmen grupe Partibrejkers govorio je o tome zašto su ljudi u hipnozi, šta su posljedice stalnih kompromisa, zašto misli da je pobijedilo sve protiv čega je bio i zašto misli da je čovjek budala.

Partibrejkersi će nastupiti 4. juna u okviru Mikser festivala, na otvorenom prostoru u Savamali.

“Nastupamo na otvorenom, neće biti zagušljivo. Biće svega, novih stari, starih stvari, u suštini isto ono što smo svirali u Zagrebu, Splitu i Ljubljani. Tamo je super publika, ima poštovanje, normalno doživljavaju muziku. Vole rokenrol, a mi sviramo ono što vole, ono što očekuju, ono što bi htjeli, a i nove pjesme im drže pažnju“.

Uprkos tome, na koncertima se dešavaju i stvari koje Canetu veoma smetaju. Slične se dešavaju i u životu, a i mi možemo da ih vidimo i svakog dana na svakom mjestu.

“Ti telefoni su velika glupost, u Novom Sadu je čovjek držao svo vrijeme telefon, kao da nije na koncertu, kao da ne učestvuje u svemu. I onda dođe riba i da telefon svom maloumniku, ja pjevam, a ona se pojavi negdje i kreće slikanje. To je ružno, pokazuje da nisu prisutni na koncertu. To je ružno i dekocentriše, dobro druže, možeš jednu, kažeš mu, dobro, jedna, dve, dobro tri, a on i dalje slika. Ti ga pofajtaš vodicom i on je kao uvrijeđen. Kažeš mu nemoj to da radiš, uživaj… To stalno slikanje je kao da te neko špijunira. Treba da gledaš šta se dešava, da gledaš kako ćeš da preživiš, da te ne defokusiraju sve stvari koje su napravljene u ovom vremenu da ti oduzimaju pažnju sa mjesta gde si krenuo. Otkad smo sjeli dešavaju se stvari koje nas remete, uvek je prisutan taj faktor, a kada iskažeš svoje pravo na autonomiju ljudi se začude. Imao sam skoro neku operaciju i dolazi čovjek sa fazonom da me njegova žena voli i kao ‘ajde da se slikamo u bolnici“.

Iza Partibrejkersa je više od 30 godina karijere za koju Cane kaže da je mogla da bude i gora.

“Ali Bogu hvala na svemu ovome. Kriza autorstva postoji, 97,3% ljudi ne živi život, oni sebe prerađuju, oni se bave autoprerađivanjem. Imaš mali broj ljudi koji zaista stvara, a nema muzike bez života. Mali broj bendova može da pokaže neku svježinu, a ne samo mogućnost da mljacka sam sebe.“

Sa krizom autorstva pojavljuje se i kriza autoriteta.

“Bio sam skoro na onom Bunt master rok… To je, bre, ljudi koji imaju odnos da se začudiš, stvarno, kao da radiš nešto protiv čega si. Nemaju pravu opservaciju svega, da tim mladima pomognu, da daju koristan savjet, a ne da ih obogalje time da li su ustali na lijevu nogu ili mu se ne sviđaju gitarista ili bubnjar benda. Pojavljuju se neki ljudi koji kao dijele savjete, a nikad nisu bili na bini, nikad se nisu bavili time. Stvarno se začudim nedostatku dobrih namjera. Sada je lakše snimiti ploču, ali to ima dve strane. Lakše je jer sada ima 100 studija, nekad je bilo dva ili tri i prolazilo se kroz iglene uši da se do njih dođe. Sad mogu kod ortaka da snime, puste na Jutjub i tu je onda lakše. Ipak, ima druga stvar, svi ti žiriji po programima, svi ti visokoumni maloumnici diktiraju nešto napamet po pitanju tipologije ljudi, kako da se ponašaš, kako da sviraš… To nema veze, ako imaš dobru pjesmu ili ako ti se vjeruje na bini, to je to, ako ne, možeš da dubiš na trepavicama…“

Smjena generacija i jaz između njih utiče na Partibrejkerse, ali oni ostaju dosljedni svome i ne žele da se prilagođavaju.

“Sad dođe neki klinac koji je bio tvoj obožavatelj, a sada je u odijelu i fotelji i sada ti priča neku priču, postavlja se na perspektivu gazde i hoće da ti budeš onakav kakvim te on želi. Onda mu ja kažem, ej, smanji doživljaj, ne mogu prema tebi da budem drugačiji o onoga kakav sam bio u pjesmi jer nije pjesma urađena samo da opravda formu. Ovo je vrijeme nekog cjenjkanja, sve je kao na pijaci. Furaju priču da za sve moraš da napraviš kompromis. Ipak, sve je u pjesmi, ako imaš dobru pjesmu mogu da ti pljunu kroz prozor“.

Ipak, generacijski jaz ne postoji kada se radi o onom osnovnom, o muzici.

“Prije nekoliko dana sam upoznao klinca od nekih 18 godina koji je došao i rekao dobar dan, sa sve persiranjem, poštovanje, i kaže mi, da oni sviraju 40 stvari od Brejkersa. I kao, tražim mu ja listu pjesama i on me pita da li je nama frka da oni to rade. Naravno da nije, to su pjesme napisane da se sviraju, a sada tu dolazi do igre sa sviješću mladih, pričaju im kako je bezveze da sviraju Brejkerse, uz fazon “sahranili ste žive ljude“. Ja sam im samo rekao, nemojte da svirate za džabe, da neki krvopija zarađuje na vašim mladim plućima i grlima“.

Foto: banjaluka.com

Prema riječima frontmena Partibrejkersa, u eri muzičke hiperprodukcije i želje za brzim uspjehom izgubila se emocija…

“Imaš neke izvođače koji se redovno pojavljuju, imaju stavove o svemu… Ja kad čujem te njihove pjesme, one nemaju emociju života, nego svi nešto sjede tamo, pišu, nešto sviraju. Vidiš da nema emocije, a kao oni bolje sviraju i pjevaju nego što smo mi to radili. To je sapunica, nemaju emociju i tu vidiš samo neke klince koji kao pjevaju te pjesme sa naručenim razočaranjem. Svi se plaše neuspjeha, a njihov uspjeh je ustvari neuspjeh. Kad vidiš sve te djevojke… Svi se tresu da bi uspjeli, a to ne zavisi od njih, već od drugih koji se igraju sa ljudima… Stavi ga ovdje, pa ti bi trebalo da smršaš, ti da operišeš lijevo uvo jer ti baca sjenku na desnu patiku… To su neljudski uslovi. Problem je nastao prije nekih dvadesetak godina, možda i više, kad su na TV počeli da se pojavljuju ljudi sa nekim polupjesmama. Time im je učinjena medveđa usluga, stavljeni su pred neku besposlenu javnost koja čeka da se neko od njih zaj**e pa da javnost onda ima da žvaće o tome. Jadni su ti ljudi koji daju sve na jednu kartu, a to je uglavnom pikova dama“.

…a hiperprodukcija na malom prostoru dovela je do toga da izvođači traže drugačije načine da se dopadnu publici i pronađu svoje mjesto.

“Sve se svodi na marketing, neki lik mi je pričao o hipsterima i nekim novim tendencijama, ja mu kažem, druže, treba da istetoviram kapke da bih nekom bio zanimljiv? Jako je bezveze kad te u ovim godinama neko ukalupljuje, gura te u manji broj, a ti si se cio život borio za neki akomoditet. Taj pokušaj je bolan, a biološki se naše snage smanjuju, dok se krvopije stalno objavljaju, svako dolazi sa nekim svojim idejama i kao baci ti ideju bez odgovornosti, ako se upecaš, upecao si se, ako nisi, nema frke, to se obriše i ide se dalje. Pazimo da ne izlazimo u susret ljudima kojima svašta pada na pamet“.

Dok sa jedne strane bujaju ideje, nameću se mišljenja i proizvode stavovi, odgovora sa druge strane, sa strane objekta, odgovora uglavnom nema…

“Nema nemira, sve je anestezirano, svi su na hipnozi, svi su pobjegli od svog mozga. To je emocionalna dehidratacija… Ko više sluša muziku? Svi sada razmišljaju o stilovima, koliko koji stil donosi poena. Ljudi su se odživotili od života. Uče nas oni koji ne znaju ništa, a mi smo to dozvolili. Pobijedilo je sve protiv čega sam bio… Kopromiterski stav koji je prevladao je pobijedio na kraju, a čovjek pokušava da prekombinuje stvarnost, hoće sebi sve da podredi, ali ne može Boga. To su te fiks ideje, čovjek je budala, prevari se u trenutku da može da osvoji cio svijet“.

…jer svaka poplava iza sebe ostavi prazan prostor i haos koji je uglavnom teško razumjeti.

“Iza sve te geometrije, pravih, oštrih uglova, stoji ništa, stoji praznovjerje, neki seljaci željni nečega, ljudi su željni, a želje ubijaju ljude. Skromne mogućnosti – velike želje, velike mogućnosti – mala neka želja jer taj zna otprilike šta i kako, poučen je iskustvom i obavijestio se. Mi sada imamo previše informacija i premalo pravih informacija jer se sve skriva. Skriva se ono što ti je ispred nosa. To su priče tih mogula, oni stalno diriguju, pjevaju, diriguju, a kad onaj ko ne zna ništa diriguje, onda dolazi do sužavanja života. Preostaje nam da zahvalimo Bogu na lijepom danu i na tome što smo živi i zdravi“.

Izvor: Spasoje Veselinović b92.net

Оставите одговор