Njegoševa kapela na Lovćenu malo prije rušenja 1916. godine
Niko o „incidentu“ na Ivanovim Koritima u to vrijeme nije smio ni riječ zucnuti, a kamoli spomenuti ime prkosnog i ponosnog gorštaka, inovjerca kojeg ni novcem ni prijetnjama i ucjenama nijesu mogli navesti da digne kramp na „vlašku“ svetinju. Našli se, naravno, oni koji su obavili taj grešni i nečasni posao, uklonjena je kapela i na Jezerskom vrhu umjesto nje dvije godine kasnije postavljena ledena mermerna tvrđava u kojoj čami „pustinjak cetinjski“, zatočen u mraku faraonske grobnice, a u mrak zaborava palo i ime čovjeka koji se na tako neobičan i nesvakidašnji način usprotivio kršenju potonje Njegoševe volje i gaženju njegovog amaneta.
Tako punih trideset i sedam godina. Ovog plemenitog čovjeka, odnosno njegov uzvišeni čin, neobični ovovremeni primjer čojstva i junaštva, gdjekad spominjali samo sveštenici u molitvama svojim dok su jadikovali zbog rušenja crkvice na Loćenu i potresanja zemnog praha vladike Rada, i rijetki drugi koji su pamtili njegovo dobročinstvo. A on otišao u život svojim putem, ćutke, kao da se ništa nije desilo, zameo tragove, čak mu i pravo ime i prezime nestalo u tmušama zaborava, baš kako je on želio – da se zna i pamti da to nije učinio ni za platu ni za falu i da mu, zbog toga, nije stalo ni do kakve slave i priznanja.
Neki koji su isticali ovaj svijetli primjer, čak i već spomenuti Momčilo Popović, koji će ga ovjekovječiti u svom predsmrtnom romanu „Milica“, griješili su, kad u njegovom imenu, kad u prezimenu – čak i odbornici jedne od prosrpskih opozicionih partija kada su prije koju godinu predlagali da se jednoj od podgoričkih ulica, onoj koja vodi ka Cetinju i Lovćenu, da ime ovog čovjeka.
Nedavno, boraveći u Bistrici bjelopoljskoj sasvim drugim novinarskim povodom, u razgovoru sa penzionisanim profesorom Ćemalom Mahmutovićem, nekadašnjim direktorom ovdašnje osnovne škole i starim učiteljem Milisavom Đurovićem, koji je prije više od šezdeset godina iz rodnih Bjelopavlića došao i ostao u ovoj prelijepoj, pitomoj dolini, spomenuo sam ovaj slučaj i požalio se da ne znam ko je i otkud je bio taj čovek.
„Ma, Iso Mahmutović, moj bliski, nažalost već pokojni rođak! Sin Abaza i Paše tu iz Radojeve Glave, imali samo njega i ćerku Elifu-Belu“, kazao Ćemal Mahmutović, a potvrdio Milisav Đurović, koji, iako je duboko zakoračio u devetu deceniju života još mladićki bistroumno pamti imena svih đaka i njihovih roditelja, sve što je život u ovom kraju donio i odnio za gotovo šest i po decenija otkad je on ovdje.
Nije, dakle, ni Suljo, ni Huso, ni Haso ni Omerbegović, ni Mahmutbegović, ni Rizvanbegović – sve imena i prezimena koja su spominjana u pričama o ovom događaju – no Iso Mahmutović!
Kralj Aleksandar sa svitom silazi sa Lovćena 21.9.1925. nakon otvaranja novoobnovljene kapele
Poslije sve bilo lako i sklapanje mozaika priče išlo brzo. U Nedakusima na periferiji Bijelog Polja našao sam Isovu sestru Elifu-Belu, udata za Avda Bektaševića, a koji dan potom u Bijelo Polje iz Francuske stigla i njegova supruga Zahida, rodom takođe od Mahmutovića iz Bistrice.
Nešto nije bilo po volji svevišnjeg
Zanimljivo je da je 1972. godine, u trenuku kad je otvoren Njegošev grob i moćna dizalica podigla prvu korpu kamenja od kapele da je spusti u podnožje Jezerskog vrha, odjednom kao konac pukla specijalna, više od 400 metara duga sajla i sve je odletjelo u provaliju a radovi su prekinuti za desetak dana dok iz Švedske nije stigla nova sajla. Po kazivanju pomenutog Vasa Čavora, koje je zapisao Momčilo Popović, Svevišnji je još jednom „opomenuo“ one koji su po svaku cijenu htjeli da popere mauzolej na Lovćenu. U trenutku kad je osamnaest tona teška Njegoševa mramorna skulptura dopremljena u podnožje Jezerskog vrha i moćnom dizalicom sa transportera spuštena na specijalnu metalnu platformu sa točkovima, na kojoj će biti izvučena na vrh Lovćena, gotovo iz vedrog neba je sijevnuo grom u vrh dizalice i žestoko ošamutio rukovaoca – bio je kažu Slovenac – i nekoliko radnika koji su mu pomagali, ali na svu sreću svi su prošli sa lakšim ozledama i traumama.
Nijesu se lako s dušom rastali
Kad su Iso Mahmutović i grupa Muslimana i Albanaca oko njega odbili da ruše „vlašku svetinju“, oni koji su se posle njih latili tog grešnog i bogohulnog posla,a bili su, po prilici, sve sami Crnogorci-pravoslavci, vremenom su, kažu, doživjeli mučan kraj – niko od njih se nije lako rastao s dušom niti umro prirodnom smrću. Još jednom se obistinilo da onaj ko zlo čini zlo i dočeka…
Budo Simonović
( Sjutra: JUGOSLOVEN DO POTONjEG DAHA)
