To opet ne bih preživio (4)

Božo Vučinić – nastavio tradiciju predaka

„Trebalo bi mnogo vremena i prostora, cijelu knjigu da napišeš, kad bih počeo da ističem sve zgode, ali i nezgode koje sam dožio u lovu. Mnoge od tih priča su toliko nevjerovatne, `lovačke`, da ja izbjegavam i da ih pričam, pogotovu ako nemam pouzdana i istinita svjedoka. Izdvojiću zato samo jedan trenutak kada sam u lovu doživio strah, nešto što čini mi se, ne bih drugi put preživio.

Bilo to, zapamtio sam za sva vremena, 13. juna 1997. godine. Ja i Ljubiša – Gašo Ivanović, moj veliki prijatelj i vrhunski lovac iz mlađe generacije, odemo put Komova. Poveo ja i sina Duška, bila mu tek četrnaesta godina, ali je već dosta dobro baratao oružjem. Duška ostavimo u šumi pored Mojanske rijeke, a Gašo i ja odemo još jedno dva kilometra uz planinu.

Božo Vučinić sa najdražim karabinom kojeg je zavještao unuku

U jednom momentu ja sam za tren vidio medvjeda, ogroman, kapitalac, zamače preko jednog proplanka i ode pravo dolje prema Dušku. Ne potraja, puška se glasnu. Jedan pucanj i onda muk, ne čuje se ništa sem huka Mojanske rijeke. I Gašo i ja smo dobro znali da se takvo čudo ne može savladati jednim metkom, a još bolje kako je opasan ranjeni medvjed. Potrčali smo prema Dušku. Ja ni danas ne znam kakve su mi sve strašne slike prolijetale kroz glavu. Bio sam, čini mi se, potpuno obnevidio od silnog straha, uvjeren da je medvjed rastrgao Duška. Gašo je ipak bio prisebniji. Ja se ne sjećam kad mi je on usput uzeo pušku iz ruku, jer se – poslije mi je priznao – plašio da bih se ubio ako nađemo Duška raskasapljenog.

Mi tamo, evo Duška, drži pušku, smije se, zdrav čitav, a na tridesetak koraka od njega leži mrtav medvjed. Kad se medvjed iznenada pojavio pred njim, on, možda i ne shvatajući u kakvoj je opasnosti, ostao pribran, nanišanio i dobro ga pogodio pored same plećke. Pri tom imao veliku sreću pa jedna kugla pogodila i prošla između debelih, širokih rebara, direktno u srce. Glavu i kožu (duga je tačno dva metra i 87 santimetara, prim. B.S) evo čuvamo i danas kao ponajvrednije i najinteresantnije trofeje u našoj lovačkoj zbirci…“

Božov sin Duško sa lobanjom medvjeda kapitalca kojeg je ulovio kad je imao samo 14 godina

Božo Vučinić je u dvorištu kuće napravio jednu posebnu prostoriju, manju, prizemnu drvenu kuću i pretvorio je lovački muzej. Tom bogatstvu i raznovrsnosti trofeja pozavidjele bi i najbogatije lovačke zbirke, a svaki trofej ima svoju priču, toliko zanimljivu, fantastičnu i gotovo nevjerovatnu:
„Kad je Božo Vučinić u pitanju, sve te priče, ma koliko izgledale `lovačke`, sigurno su toliko istinite da se čovjek na njih može zakleti na svakom i ljudskom i božjem sudu“, kaže njegov prijatelj i drug Predrag – Peđa Petrović.

Karabin
Božo posjeduje cio mali arsenal raznovrsnih lovačkih pušaka. Jedan karabin ima posebno, počasno mjesto:
„Dobio sam ga 1969. godine, za osamnaesti rođendan, od mog kuma Blaža Raičevića. Gotovo trideset godina se nijesam odvajao od njega i najčešće sam sa njim išao u lov, jer mi je bio nekako taličan. Iz njega sam ispalio toliko metaka da je cijev bila potpuno razgorela. Našao sam čovjeka koji mi je ugradio novu cijev i onda sam ga lijepo brunirao i `penzionisao`, a na njemu sam, iako tada još nijesam imao unuka, ugravirao: `Unuku da lovi ka’ mu đed Božo`. Kad je prije dvije godine, 19. jula 2012., Duško dobio sina i po pradjedu mu dao ime Veljko, ja sam `dopisao` na karabinu njegovo ime i rođendan i eto puška će ga čekati da nastavi tradiciju.“

Budo Simonović
K r a j

Оставите одговор