Najljepše su riječi koje uzalud tražimo

Ivo Andrić kraj ćuprije na Drini

Doći i proći kroz Višegrad, a ne svratiti u istoimeni hotel pored drevnog mosta, ne posjedjeti na terasi i ne odmoriti oči na divnoj kamenoj ćupriji, koja je sa jedanaest moćnih lukova zakročila i vjekovima se drži i odolijeva pomamnoj i ćudljivoj Drini, dođe mu isto kao kad bi se čovjek našao u kakvom velikom svetilištu a propustio da vidi hram koji je tu zemlja nebu podignula i ne pomoli se onome kome je taj hram posvećen.

Hotel „Višegrad“ na desnoj obali Drine, tik uz most, sa širokom terasom nadnesenom nad rijeku, koja katkad i u toku jednog dana po nekoliko puta promijeni ćud i boju, već više od pola vijeka liči na kakvu džinovsku binu sa koje se u svako doba do mile volje može uživati u ljepoti vitke ćuprije što tako postojano kroti ovu divlju i moćnu vodu i premošćuje burne, tajnovite vjekove.

Višegradski most (hotel je prva zgrada do mosta sa lijeve strane)

U sadašnjem „ruhu“ i sa sadašnjim imenom je od decembra 1963. godine, ali on, zahvaljujući prvenstveno Ivu Andriću i njegovom nenadmašnom romanu, „živi“ na temeljima mnogo dublje zakopanim u vremenu, barem do onog zemana kad je minuo turski vakat i vlast onemoćale i umorne carevine sa Bofora u Bosni preuzela Austro-Ugarska monarhija.

Kad je osamdesetih godina devetnaestog vijeka na mjestu sadašnjeg hotela nikla ponajveća zgrada u kasabi, „Hotel Zur Brucke“ („Hotel most“), vlasništvo „debelog i flegmatičnog Jevrejina Calera“, narod ga je ubrzo prekrstio u „Lotikin hotel“, po stvarnom i neprikosnovenom gazdi u njemu, Calerovoj svastici Lotiki. Bila je, kako veli Ivo Andrić „mlada savršeno lepa žena, udovica, slobodnog jezika i muške odrešitosti … neumorna, vešta žena hladnih čula, brze pameti i muškog srca, koja je krotila svaki bes, ućutkivala svaki prohtev izbezumljenih ljudi, neobjašnjivom igrom svoga savršenog tela, svoga velikog lukavstva i svoje ne manje smelosti…“

Lotika

Hotel „Višegrad“ obnovljen i preuređen, ubuduće će nositi ime „Andrićev konak“ i nesumnjivo još više podsjećati na vremena carevina koje su se smjenjivale u Bosni. Neko se konačno pametno sjetio da je upravo to mjesto na kojem je ponikao i sa kojeg se u sazvježđe besmrtnika vinuo tvorac romana „Na Drini ćuprija“ i tolikih drugih djela neprolazne vrijednosti i da mu i na ovaj način valja odati počast, tim prije što je i sam u mladosti noćobdijao u Lotikinom hotelu, a možda tu i sročio prve retke svog slavnog romana.

Tu je, uostalom, i spomenik – Andrićevi likovi uklesani na dva bijela mramorna obeliska – stoji zamišljen nad prolaznom vodom i vremenom, na ulazu na most sa desne obale, ni stotinak koraka od ulaza u hotel. Fanatici su krvavih devedesetih godina prošlog vijeka bili srušili taj spomenik jer im se zbog nečeg nije dopala Andrićeva proročanska slika bosanskog tamnog vilajeta u kojem vjekovima budno tinja i vreba zlo, ali je potom ipak nadvladao razum i poštovanje prema ovom velikanu pisane riječi i na istom mjestu je podignut drugi spomenik, istovjetan prethodnom.

Lotika

Tako je sačuvana uspomena na velikog pisca koji tu, kao na vječnoj straži, bdije nad “glavnim junakom“ svog najpoznatijeg djela i podsjeća da je neke najljepše godine života, godine djetinjstva i rane mladosti, ostavio u ovoj čaršiji – da je i on utirao kaldrmu na mostu i šetalištu duž Drine. Upravo o tome mi je prije četrdeset godina, u ljeto 1975, nekoliko mjeseci poslije Andrićeve smrti, lijepo kazivao profesor Josif Ugoči, njegov savremenik i ispisnik.
Sreli smo se slučajno baš na terasi višegradskog hotela, kad su ga tog ljeta davnašnje uspomene i nostalgija doveli u grad njegove mladosti iz kojeg je četrdeset i tri godine ranije odselio i za sva vremena se nastanio u Zemunu:
„Ivo je uvek bio zagonetan“, sjećao se tada profesor Ugoči „i nekako stariji od svih vršnjaka. Izdvajao se od nas ozbiljnošću i jednom čudnom mirnoćom i koliko se sjećam on, recimo, nikada nije akšamlučio sa ostalim višegradskim momcima. Ovde smo se poslednji put sreli u ljeto 1924. godine – on je ubrzo potom pošao za konzula u Fijumi, današnjoj Rijeci. Najvjerniji i najodaniji drug mu je bila knjiga od koje se nikada nije odvajao, a znali smo, mada je to krio u devet jama, da je bio zaljubljen i u jednu mladu krojačicu. Bila je rodom od Krsmanovića, a imala je kuću tu odmah pored Drine, nedaleko od mosta. Nikada ga niko od nas nije vidio sa njom, ali smo opet nekako znali da mu je draga i da on bez neke jutrom i u predvečerje ne šeta ispod njenih prozora…“

Ivo Andrić iz rane mladosti

„Ponovo smo se sreli posle bezmalo pola vijeka“, sjećao se dalje profesor Ugoči. „Slučajno, u Beogradu, na Slaviji. Ja jednog dana sjedim u trolejbusu, krenuo put Kalemegdana. Na Cvetnom trgu eto ulazi jedan stariji gospodin, smeran i prav kao koplje. Gledam – Ivo! Ne znam da li sam ga poznao po slikama iz novina i sa televizije ili je on zaista ostao dovoljno sličan Ivu Andriću iz onog proljeća 1924. godine kada smo se poslednji put sreli na višegradaskoj ćupriji. Čim progovorih, on se zaradova kao dijete:
`A, Josife, pa to si ti – živ…!`

Sjede pored mene. Reče da je i on krenuo malo u šetnju do Kalemegdana. Nismo se čestito ni upitali za zdravlje, a on se odjednom nešto zamisli, pa veli:
`A, boga ti, Josife, sjećaš li se ti one naše dječije igre iz Višegrada, kako se ono zvala, ono: svi posjedamo u krug, a jedan trči okolo i krije loptu…`
`Harman, harman, Ivo, zar si zaboravio`, zborim mu ja.

Spomenik Ivu Andriću pored višegradskog mosta

`A jeste, jeste, boga ti, harman, harman! Upamtio sam igru ali sam joj ime zaboravio i toliko sam se godinama mučio da se sjetim, nisam imao koga da upitam`, reče i uzdahnu duboko kao da je teško breme skinuo s pleći.

Dok smo se približavali Kalemegdanu izgledao je nekako čudno uzbuđen i zadovoljan kao kad dobro žedan čovek dobije čašu ledene vode ili kao kad stari zidar nađe lijep kamen za ćošnik…“

Nadgrobna ploča Iva Andrića u Beogradu

A dok je stari profesor, zagledan u talasiće smaragdne Drine koji su se rojili ispod vitkih lukova mosta, strasno kazivao o Andrićevoj čežnji za izgubljenom riječi, sjetio sam se jedne njegove misli o riječima:
“Najlepše su one riječi koje uzalud tražimo…“

Budo Simonović

Оставите одговор