Mrzanovo blago na vjetrometini – od kuće-muzeja do Jablanovog vrha

Dio Miletinog muzeja

Pokojni Mileta Rakočević Mrzan s pravom se može nazvati skoro zaboravljenim čuvarem istorije i graditeljem. Sve što je radio za mojkovački kraj živi samo još u sjećanjima njegovih potomaka i rijetkih sugrađana. Priča o Mrzanu se može ispričati na više načina, a svaka će značiti podsjećanje na altruizam i pregalaštvo. Životna misija mu je, kažu oni ga koji ga pamte, bila da koristi narodu. Neki njegovi „projekti“ privlačili su na hiljade posjetilaca u grad pored Tare.

Miletin muzej

Daleke 1965. godine otvorio je u porodičnoj kući muzej, koji je radio sve do sredine 80-ih minulog vijeka.  U jednoj od soba stare porodične kuće još postoji zbirka od nekoliko desetina eksponata, koje je skupljao i kupovao mojkovački osobenjak. Njegov sin Relja sačuvao je i knjigu utisaka u kojoj su posjetioci muzeja bilježili utiske i iznenađenje što su naišli na, kako su neki pisali, „riznicu pravog blaga, tamo gdje se ne očekuje“. Na požutjelim stranicama i potpisi tada poznatih ljudi iz političkog i privrednog života, umjetnika, naučnika…

Relja i sada kaže da ne može da se načudi naporima svog oca da obogati zbirku i učini je dostupnom posjetiocima. Koštalo je to puno, tvrdi, i Miletu i porodicu mu. Malo ko ga je razmio.

„Danima ga nije bilo kući. Išao je u potragu za eksponatima i podacima. Sjećam se da je da bi kupio crnogorske ‘toke’ prodao kravu. Sjećam se i da je  plaćao dnevnice ljudima da mu pomognu da s lokacije starog rudnika Brskovo donesu ono što je tamo pronašao.  Ne razumijem se mnogo, ali u ovoj zbirci, koju sada rijetko ko pogleda, su neke posude, zatim kamena ploča, oružje iz vremena kralja Uroša, odnosno doba kada je tokom XIII i dijela XIV vijeka Mojkovac bio veoma značajan ekonomski i trgovinski centar. Ima puno i starog crnogorskog oružja, čak i neki nakit. Tu su i eksponati vezani za Mojkovačku bitku, Drugi svjetski rat… Na desetine rodoslova čiji je autor moj otac“, priča Relja.

Miletin mini muzej je, prema bilješkama iz knjige utisaka, posjećivan i 1990. godine. Nikada niko nije procijenio autentičnost i vrijednost eksponata, koje sada gledaju i čuvaju samo njegovi potomci. Relja očekuje da će se konačno nekog od nadležnih zainteresovati za „Mrzanovo blago“ , sada kriveno od očiju javnosti. Brine ga i da li eksponate čuva kako treba.

Miletin park i put, Miletina kapela i česma

Mrzan je bio i graditelj. Od svog novaca polovinom prošlog vijeka,  kada na Sinjavini nije bilo ni puteva, gradio  je česme, parkove, skloništa za planinare i čobane.  Materijal  dopremao na kolima na konjima, a nerijetko nosio i na svojim leđima. 

Decenije svojeg  penzionerskog života i mnogo novca  Mileta je potrošio da olakša život svima onima koji su ljeti sa stokom morali na Sinjavinu ili su tu planinu posjećivali iz zadovoljstva. U sačuvanim, starim, novinskim člancima piše da je 60-tih godina, sam izgradio kilometar puta od sela Štitarica prema Sinjavini. Na to produžavanje „kolskog“ puta , koje je započelo kolašinsko Šumsko gazdinstvo, kako su tada zabilježili novinari, potrošio je dva mjeseca i višestruki iznos svoje tadašnje penzije.

Napravio je česmu u katunu Bunarine, na Sinjavini, i sada vjerovatno jedinu u tom dijelu planine.  Svojim novcem napravio je i česmu Sjerogošte i na Drijenku, na putu Mojkovac-Kolašin kojim se nekada išlo pješke.  Sazidao je na Jablanovom vrhu na 2. 203mnv, najvećem vrhu na Sinjavini, kapelu od kamena, od koje je, danas, ostao samo obod. Vrijeme je uništilo njegovu građevinu, a dalje nije bilo zainteresovanih da je održavaju. U tom obodu mnogi su planinari i stočari našli spas od nevremena.

Na Bunarinama su sada i ostaci mini „parka“, koji je , takođe, djelo Miletinih ruku. Do isklesanog kamenog stola i klupa, okruženih drvećem,  stiže se popločanom stazom. Iako ruiniran „park“ i sada privlači pažnju.

Miletina pećina

Posebno je, za mnoge, zanimljiva „Miletina pećina“. Vrlo ju je teško locirati, a do nje čak i speleolozi teško stižu. Nalazi se na obroncima Sinjavine – Gredama štitaričkim.  Pećinu je Mileta adaptirao i od nje napravio svojevrsno sklonište.  Kada je preuređena i za koga, niko sa sigurnošću ne može reći.

Spelolozi su prije nekoliko godina, uz mnogo muke, otkrili pećinu. Prilaz pećini je olakšan stepenicama, koje je Rakočević sagradio. Unutrašnjost je, pričaju oni koji su posjetili pećinu, uređena kako bi se u njoj moglo živjeti. Miletini potomci kažu  da je uređenje pećine njihov predak držao u tajnosti.  

Dragana Šćepanović

Оставите одговор