Sjećanja na šeher Sarajevo prije grmljavine (1)

Ne rado ali je teško ne pomenuti ta vremena kada đavo posu bez našeg pitanja, mukom i pepelom kaldrmu, kojom su gazili ljudi zbog kojih je danonoćno bilo upaljeno svijetlo svjetske scene, ljudi koji su umjeli da vole, da voljeni budu, kultna mjesta smještena uz nju i red, kafa, tufahija, nešto ispod sača, Žilavka, Irska kod Neđa.

Ali ja ću o tom prije grmljavine, oblaka punih tuge i munja koje su gađale nasumično. Ja ću od zore do zore, bez spavanja.

Teško je naći pravi redoslijed, zavisi ko je i odakle krenuo i kuda, ko je imao više za sprati sa pijane glave tog jutra, pa krenuti s’kuvanom il’ espresso ili je morao ići čak do Semizovca da se kod Kule preznoji uz pače. Tamo neki vrijedni ljudi, stolari, dobro znaju šta treba umornom i gladnom. Kafa, kako je ko stizao ili po navici pa se makar prva popila u predvečerje. Kod Ogija na uglu Logavine, gdje se čekao red na turu makar desetak krugova i nikada nikom nije bilo jasno koliko je ljudi moglo stati u tako malom prostoru. U Davoru, od milošte kod Pimpeka, sa pismima oslikanim zidovima, sa pokojom Mersadovom slikom nekakvoga konja, i na kraju i početku s maestrom naslonjenim na šank, sa viskijem u ruci. Imalo je i onih koji su prvo i zadnje piće ispijali u istom objektu jer imalo je lokala koji su radili dvokratno sa pauzama za triježnjenje poput MP-a koji su držali Pike i Medo, fudbaleri Željezničara, Dedana kod Derviša, gdje je u to vrijeme bilo stjecište najljepših djevojaka, a stajanje do kraja ulice ponekad i u drugoj. Nezaobilazni Čenga na Skenderiji, Borsalino, kod Refika na Alipašinom polju, Čarli, kod Šerbe, Adams kod Seje. Za stariju raju je bio predviđen Gaj, mada većina od redovnih gostiju nije znala naziv. Za njih i ostale to je bilo kod Naila. Većina rakijanja i dočekivanja dobrih vijesti dešavala se u Navi kod Torlaka, kultnom mjestu tog vremena. Za Lisac je trebala ulaznica da te neko od starih gostiju predstavi. Ko je imao potrebu da ga zečica repom k’o slučajno dotakne onda kod Čapalika u Belami. Za estradu je bila predviđena Estrada. ”Šta’šti a šta će capi”ostade zapamćeno za sva vremena kao anegdota kada je Bane posluživao goste u Gongu. Zamalo zaboravih S.O.S. davno je to bilo, Mapet i Modenu kod Beneta. Čuvena Parkuša.

Jedno mjesto gdje se obično gasio jedan datum a rađao novi, bila je adresa u strmoj ulici Logavini, preko puta policijske stanice, gdje je otkucavao Stari sat, dovoljno za pomenuti da se svi prisjete Neđovog gospodskog držanja i Zlatkovog nervoznog pomjeranja naočara ako mu neko nije bio po volji. Tu je viski nekako najlakše klizio, najljepše se led koprcao u njemu, podvlačio se jedan dan a smišljao sljedeći.

Mnogi su išli za pričom o sarajevskom ćevapu koji je navodno jedini imao u sebi loja i jagnjetine, pa se njihovo putešestvije najčešće završavalo u Mrkvi, Želji ili Petici popularno zvanoj kod Haseta čiji ćevap možda i nije bio najbolji ali su redovi bili najduži, valjda zbog onih aplauza koji još odzvanjaju sa Koševa i Grbavice. Te u nekoliko koraka, podalje od njih, jeo se dobar ćevap kod Kapetanovića. Nedaleko u ambijentalnom Morića hanu na sogandolmu i kuvaniju. Pandam njemu je svakako restoran RS čuvenog u to vrijeme u svijetu priznatog ugostitelja Rasima Hrapovića, rođenog u Bijelom Polju. U Mažestiku se uvijek u društvu sa vlasnikom Dževadom mogao naći poznati boemski dvojac Davorin i Kemo uz dobru kapljicu i još bolju priču. Kod Bilala na Jekovac na pečenje i lukmiru, kod Mehe na muziku, a kod Kića na Osmice da se zora dočeka sa Tomom. U zatvorskom krugu restoran Kula. Kod Davida, u Alpini kod Brace, u Vogošći kod Moma Todorovića. Posebna priča u  to vrijeme je bio čuveni Nurija Palata, što sa izvanrednom hranom, što njegovim domaćinskim odnosom i naplatom, po glavi stanovnika.

Od novijih u to vrijeme ne smijemo zaboraviti Kogo Seja Bukve. Karibus kao nastavak Svetlaninih krovova legendarnog Seada Sušića. Randevu braće Todorović, poznatih džudista Magnum Zoke Konakova. Meridijan gdje su svoje stolove imale mecene poput Mersada Berbera, Fahrije Braca Karkina i ostalih.

Toliko se mogah sjetiti, a i potraja jer pominjanjem svakog od njih prođe mi kroz glavu to divno vrijeme kada smo se otimali da platimo kafu jedan drugom i da budemo ako je ikako moguće i bolji od njega, bez zavisti, mržnje i s rukom stisnutom u drugoj.

Gordan Čampar

7 KOMENTARA

Оставите одговор