Od Đurđe je ostao široki trag (6)

Đurđina ćerka Stanka sa mužem Maksimom Vemićem

„Da prostiš, ja sam s mojim Mihailom rodila sedmoro“, veli Ikonija Simićević, koja sa zaovom Danicom još piri vatru na nekadašnjem ognjištu Toma i Đurđe Simićević „ali mi je danas eto, bogu fala, živih petoro – sinovi Ratko, živi u Beogradu, i Duško, eto ga u Kragujevcu, i šćeri Vinka, Senka i Snežana – sve poženjeno i poudato, ima svako svoju kuću i porodicu, a ja evo sa Danicom još brojim dane ođe na Alugama, otvaramo im vrata i čekamo kad će koje banuti iz svijeta.“

„To zlatno darovno odijelo i nakiti koje je Đurđa dobila na Cetinju, dugo su čuvani u ovoj kući kao najveća svetinja. Sve nevjeste koje su poslije dolazile u ovu kuću, dolazile su u tom ođelu i kitile se tijem nakitom. U njemu je došla i moja svekrva Milijana, i moja jetrva Mijoljka, u njemu sam dovedena i ja, ali silne godine i pusto vrijeme sruše zemlje i gradove, a kamoli da ne unište krpe i đinđuve. Ne znam da koja od mojih šćeri ili đevojaka đevera Voja ne čuva neđe taj broš ili minđuše, a ođe u kući eto traje još samo taj srebrni ćemer s kojim sam se i ja zorila kad sam prvi put banula na Aluge – sve ostalo je propalo i vrijeme odnijelo…“

Od svega, po svoj prilici, a tako je, zar, i pravo, najbolje se i najduže pamti taj veliki, kuražni podvig Đurđe Simićević, to što je na svojevrsan način dopisala neprolaznu etičku bibliju Marka Miljanova, dopunila njegove primjere čojstva i junaštva.

Mijoljka Matijašević, jedna od ćerki Djurdje i Toma Simićevića

„Iako se sve svršilo tako kako se svršilo, moja baba Đurđa je poslije godinama tugovala i zadugo, možda i skoro deset godina, valjda zbog stresa koji je doživjela, nije rađala“, kazuje Milijana Vemić, udata Mrvaljević, jedna od unuka viteške Đurđe Simićević.

Onda je poslije, ipak, rodila još četiri ćerke pa je tako od nje ostao široki trag i po muškoj liniji, od sina Milije, koji je, eto, poživio 104 godine, a naročito po ženskoj, jer su se njene ćerke, pred kojima je išao glas i slava njihove hrabre i plemenite majke, sve poudale i imale lijepi porod.

Jedino sreće nije vidjela njena ćerka Vidosava. Ona će majci Đurđi otvoriti još jednu živu ranu na srcu, koju će ponijeti u grob kada je 1925. godine vječno počinula i okončala svoje rvanje sa životom.

Vidosava se bila udala u Tušinju, za Radomana Cerovića. Po prilici, to bilo zimsko vrijeme i dok su svatovi s nevjestom sa Aluga preko golometnijeh Jezera, izgleda po snijegu i velikom mrazu, stigli do Tušinje, ona se nesrećnica prehladila i dobila tešku upalu pluća i nakon samo sedam dana umrla. O tome ima i pjesma koja veli: „Sedam dana nevovala, sedam dana bolovala…“

U ovoj tragičnoj i epski uzvišenoj priči, najsjetniju stranicu svakako predstavlja sudbina Boža Pekovića:

„Božo Agov Peković rođen je po svoj prilici negdje oko 1860. Godine“, veli njegov bliski rođak Milivoje Peković, istrajni i pouzdani hroničar i istraživač rodoslova i bratstveničke istorije ovog glasitog i veoma brojnog i razuđenog bratstva. „Otac mu Ago, kojemu je kršteno ime bilo Tomo, bio perjanik na dvoru na Cetinju, a Božo je `omirisao barut` i pročuo se junaštvom već 1876. godine u boju na Vučjem Dolu, iako je, izgleda, još bio nepunoljetan.“

Do danas je ostala priča kako ga je majka, dok ga je spremala u taj ljuti i odsudni boj, u kojemu je, inače, učestvovalo 19 Pekovića – eno im svima imena na onim mesinganim pločama u Nikšićkom manastiru – učila da se čuva: „Nemoj, vala, ‘itati da si među prvima i najhrabrijima, još ti je mlado čelo za to mjesto, a nebojšu prvoga zrno sretne, ma nemoj ni zaostajati, da si među potonjima, jer i te nekako zrno nađe prije od ostalih…“

Veliki porod od odiva
„Od Đurđinih ćerki, mojih tetaka, ostao je veliki porod“, kaže Milijana Vemić – Mrvaljević. „Najstarija Mileva bila udata u Borje za Rada Stevovića i sa njim imala sinove Miloša, Milisava i Dušana i ćerku Pejku. Neda je bila udata za Pavla Vukovića iz okoline Šavnika i imala je sinove Danila, Vuksana i Vukašina i ćerku Danicu, a umrla je, izgleda, vrlo mlada, na porođaju. Mijoljka je bila udata za Jagoša Matijaševića iz Oraha kod Nikšića. I ona je imala četvoro djece – sinove Zariju i Svetislava i ćerke Danicu i Kosu. Moja majka Stanka se udala u Bukovicu i sa mojim ocem Maksimom Vemićem izrodila osmoro – sinove Milorada i Miljana, a osim mene imala je i ćerke Draginju, Olgu, Polku (svi smo je zvali Goginja), Stanislavu – Taju i Milku. Najmlađa Jovanka, bila je udata na Virak za Ljuba Gogića – rodila je takođe četvoro djece, sinove Rajka i Draga i ćerke Danicu i Jelicu.“

Budo Simonović

(Sjutra: TRAGEDIJA BOŽA PEKOVIĆA )

Оставите одговор