Nikšićki imenik – Veliki Zoka

Foto: cdm.me

Prebiram staze djetinjstva i sjećam se priče mog brata Zorana, kako je u našem naselju Humci odrastao golman svjetske veličine, a njegov imenjak…

Iz ovog ugla, moraš biti i dobar čovjek da bi bio uspješan…

On mi je to, odmah, pokazao odgovarajući na moj poziv …

,, Dobro jutro, Radojice ! Pravo je iznaneđenje da se neko sjetio, u ovom slučaju – Vi, da napiše nešto o našim Humcima, koje su dale puno sportu, kulturi i načinu odrastanja tadašnjoj omladini, kojoj sam i sam pripadao…“

Veliki sam emotivac, a piše mi Veliki…

A, priča, ide ovako…

Te, 1960. godine, rodi se u radničkoj porodici Lemajić, prvo od četvoro đece, budući gorostas od 1.96m, Zoran, Zoka, Lemaja…

Nimalo mu ne zasmeta iskreni način bitisanja u tkz. ,,barakama“ – smještaju, upriličenom za ondašnje porodice, kojem sam i sam pripadao. On od 1966. godine, a ja dvije  godine kasnije…

Put ka zvijezdama…

Mnogo puta neplanski popločane livade, danas, i napredna tehnologija zamijenile su radost prve trešnje, prvog ,,žmirkavog“ sunca i prve pahulje na obližnjoj ,,Glavici“ sa drvenim sankama i sličugama od plastične gajbe ,,Nikšićkog piva“ …

Livade na putu do škole, ,,korišćene“ za najljepšu fudbalsku igru, bile su pravi ,,bastioni“ mašte na kojima će se, kasnije, ostvarivati dječački snovi…

Snovi, mnogih iz naših Humaca…

Iz mojih, Humaca…

Obližnja škola ,,Mileva Lajović – Lalatović“, Srednja tehnička i Fakultet fizičke kulture, oblikovaše jednog od njih…

I, to, vrlo brzo…

Sa 12. godina, sa ,,snova“ prelazi u stvarnost i dolazi u FK ,, Sutjeska“, na ,,brušenje“ kod ,,ikone“ mladih, čovjeka koji je iznjedrio na desetine vrhunskih asova (a, kome naš grad se i nije posebno odužio, a trebalo je… Koliko je samo ,,nemirnih“ dječaka sklonio sa ,,uzavrelog“ nikšićkog pločnika) ,,Oca“ Milana Mike Zirojevića, trenerskog stručnjaka, gospodina koji je sa omladincima ,,Sutjeske“ osvojio sve što se osvojiti može u tadašnjoj velikoj Jugoslaviji.

Spremaju se i spremni su budući asovi iz Humaca i šire okoline i moram ih pomenuti , da ne dam mjesto – zaboravu: Baja Samatović, Miodrag Krivokapić, braća Bakrač, Vukosav Zeković, Đurović, Miodrag Puco Barjaktarović, Dragan Bof Bošković, braća Bajović, pok. Trišo Vilotijević, pok. Slavko Radulović i mnogi drugi…

Komšiluk za divljenje…

Idemo, dalje…

Moj dobri Zoka odlazi 1982. godine  u FK ,,Bokelj“ iz Kotora, a 1985. godine, put ga vodi u FK ,,Priština“.

Od 1988. godine, pa sve do 1996.,  njegova fudbalska destinacija je Portugalija (FC Farense, FC Boavista, FC Portugal (Sporting), FC Maritimo).

Škotska do 1999. godine – Premijer liga i završetak aktivnog igranja…

Moj dobri komšija se ne predaje…

Golmanske rukavice mijenja trenerskim pozivom 2000…

FK ,,Mogren“ Budva, FK ,, Grbalj“…

Slijedi poziv tadašnjeg selektora Jugoslavije, našeg ,,Genija“ Dejana Savićevića da kao trener – specijalista golmana, bude u njegovom stručnom štabu…

Opet, rukavice…

Slijedi Srbija i Crna Gora, sa Ilijom Petkovićem i Dejanom Savićevićem i svjetsko prvenstvo u Njemačkoj, 2006. godine…

I naš Humčanin u stručnom štabu…

Kruna trenerske karijere…

Naša država Crna Gora ima reprezentaciju u kojoj provodi period od 2007  – 2010. godine…

Uz saglasnost FSCG odlazi u Katar…

Indija, Bharat FC…

Opet, Katar…

Al Ahli FC…

,,Hristos Vaskrse“ – moj dobri, komšo!

Neka te zdravlje posluži i hvala Ti što nijesi zaboravio naše odrastanje…

I livade sa kojih si se vinuo u zvijezde…

I mi smo, zauvijek, Tvoji i kako pjesma kaže:

,,…u životu dok je koji!“

Humčanin, Nikšićanin, Fudbalski Apolon, Naš…

Zoran  Lemajić – golman

Radojica Bogi Stanković

 

Оставите одговор