Jutro zacviljelo ispod spuštenih roletni i netremice traži utočište u moj skromni dom. Lelujava pokretnost desne ruke, sa pridržavanjem lijeve, osvijetli moj stidljivi kutak ne sluteći da me vraća djetinjstvu… DJETINJASTO nebo vuče me ka kožnoj lopti, donesenoj iz dalekog SSSR-a, koju je pokojni otac vješto upakovao u punoj torbi. Razdjeljak na mojoj glavi i porezane gumene čizme, nalik najboljim kopačkama, maslačasto su razgonile bezbrižnost odrastanja.
Zarđali ekser na orunulim vratima šupe dovede me ka MLADALAČKOM nebu.
Stvarno sam volio cijeli život te prve ugledane pletenice na njenoj glavi, taj oštri nosić, crveni džemper od tunike i neizanđale farmerice… Čista i mirisna kao luče… Bio sam i ja, ali ne takav…
BLESAVO nebo u dokolici izgubljene zemlje, iskvareno karakterno poimanje svega što si naučio o stvarnosti. Blud, kafana, rakija… Bježanje od nove stvarnosti… Đe li je Crvena Jabuka, Azra, Prljavo kazalište…
Ej, kakva sreća…
Uđe mi vrabac u dnevnu sobu dok ovo pišem…
Izgleda, zna da je moja iskrenost platila sve račune i još će…
Ti u predznak noći kao nasledna veza, bijel i plavokrv od ljubavi nastao, a Ti kao produžetak (ne)razumijevanja dobra i stasita kao vila… Vječito zavučeni u moj DNK-a, upakovani u žlijezdama, umotani u borovima srca bez pristupa drugima, navedeni ka RODITELJSKOM nebu.
Kiša će, opet…
Moje suze napraviće rijeku u kojoj neće biti kupača.
Samo je jedno – SAMOTNO nebo.
Sivkasti dim cigarete umanjuje njenu sadržinu i skuvana kafa na plinskoj boci oporost usta pretvaraju u osmijeh i tvoje plave oči.
Starice moja, koja mi pokloni neba, jednog dana ću ostati i bez njega…
MAJČINO nebo…
Radojica Bogi Stanković
