Humci…
Zajednica u mjesnim zajednicama…
Godina 1966…
Prelijepa dama iz Mokrog kod Šavnika i najljepši osmijeh Nikšića, ljudeskara iz Pješivaca, duše od ljudi, i, ustanem kad ih pomenem, sjajnolika teta Blaga i brko sa brkovima, dobri, čika Milo, stvoriše čovjeka…
Beba bez kose, mladić sa znakom biljega, sanjar planina i snjegova…
Bijelog obraza, nedosanjani san mnogih građana ( Ah, građana! ), trpilac mog odrastanja…
Ali, uvijek uz mene…
Čudesni pojavljivač tona, trpeća sklonost prema individuama…
Samo, nemoj put njega!
Sve će ti oprostiti, a iskrenost najviše…
Ne znam zašto sam zavolio njegov stil oblačenja, njegove naočare – skijaške, prsluke šarene…
Ha, ha …
Moram da se nasmijem…
Samo on to može…
Volim i taj, njegov, rokenrol…
,,Vrag bi ga, znao…“, reče Pero Zubac.
On je prvi koji će biti u mojoj priči, on koji je trpio Radojicu, a ne Šantu Pantu…
I ostali smo, tako, sve ove godine.
Kad nebo posluša kišu
I vjetar naredi da se razdani
U bulki ruža crvenih
Tvoj lik se, uvijek, nakani…
Kao dragulj u školjci
Vjekovno, pitomo, morski
Toliko ljepote u čovjeku
To ima, moj drug, Roksi!
Moj dugogodišnji prijatelj, saradnik i Čovjek koji je ostao uz mene i u volji i u nevolji…
Hvala…
I bez tebe bi, naš Nikšić, bio – što ne bi bio…
Zdravko Rosandić Roksi – nikšićko pozorište.
Radojica Stanković Bogi
