Čak i tada, u poslednjim danima, skoljena teškom bolešću, siromaštvom, samoćom i gorčinom progonstva, ponaša se onako kako je rođena – kao kraljica! Nijednog sekunda nije prestala biti to što jeste. Njena fizička končina podudarila se sa krajem čitave jedne epohe Starog kontinenta, preseljene u anegdote i priče: Bila jednom jedna kraljica

Foto: delcampio.net

Ovako bi mogla početi i neka bajka: Bila jednom ćerka, supruga i majka kraljeva i kumče moćnog cara Rusije…

Šesto dijete i peta ćerka crnogorskog knjaza Nikole i knjaginje Milene, princeza Jelena Petrović i potonja Regina Elena Di Savoia, bila je sve to.

Rođena je na drugi dan Božića 1873.godine. Zemlja u kojoj je rođena bila je još uvijek ona mitska, sirotinjska i epska Crna Gora, kojoj su se divili širom slovenskog svijeta.

Formalno, Jelena je rođena u Otomanskom carstvu, jer je Crna Gora njenog doba smatrana „odmetnutim dijelom“ turske imperije. Naravno, to su godine kada je slobodarska misija njenog naroda, u predvečerje raspada Otromanske imperije, prenapregnuta do maksimuma. Jelena će doživjeti da Knjaževina bude pretočena u Kraljevinu, da se višestruko teritorijalno uveća 1878. i 1912.godine. Doživjeće da vidi nastanak Kraljevina južnih Slovena, pa i njen nestanak pred komunističkom verzijom Jugoslavije sa Crnom Gorom kao federalnom jedinicom. Doživjeće da vidi izgnanstvo svoje porodice, tragediju rođačke i kumovske porodice Romanov, ispratiće sunovrat obije srpske dinastije Obrenovića i Karađorđevića, a na kraju će biti sudionik progona porodice Savoja, najstarije dinastije Evrope koja je u kontinuitetu bitisala od 1003.godine, a čijeg je poslednjeg izdanka sama rodila…

Pred njenim očima će cio svijet obući novo ruho i uspostaviti nove odnose. Nadživjeće je samo princeze Ana i Ksenija od ukupno 12-toro djece crnogorskog suverena.

Umrijeće u izgnanstvu, daleko i od Crne Gore i od Italije, ispraćena od mase nepoznatog svijeta u tuđoj zemlji, koji kao da su predosjećali da sa njenim ispraćajem sahranjuju simbol jedne ere.

Jelenu će pratiti blagoslovi od kako je došla na svijet. Pošto je prije njenog rođenja, poslije četiri ćerke, knjaginja Milena rodila muškog nasljednika Danila, rođenje još jednog ženskog djeteta nije imalo mučnu konotaciju, kao što je to bio slučaj sa starijim sestrama.

Foto: mariaroyalcollection.blogspot.com

Na krštenju u Vlaškoj crkvi, kum je lični izaslanik ruskog cara Aleksandra III, za čijeg će života cijela porodica Petrović imati značajan i neupitan patronat velike Rusije, carevu svesrdnu pomoć i više od uobičajene naklonosti. Car Aleksandar Romanov biće važna potpora ambicijama knjaza Nikole i jedna od važnih karika na putu prodora dinastije Petrović na veliku pozornicu i društvo evropskih vladarskih domova.

Kum je izabrao dostojno ime, koje u prevodu sa grčkog znači: sjajna, blistava. I zaista će Jelenu okolina tako doživljavati sve do upokojenja, pa i u savremenom dobu, poznavaoci prilika tadašnje Evrope će potvrditi da je i u poslednjim, ne baš blistavim danima života, Jelena isijavala veličanstvenost. Onim načinom koji se ne može naučiti, nego se stiče rođenjem.

Kosa tamnija od noći i oči ranjene srne

Imaće tek pet godina kada na Berlinskom kongresu, Crna Gora dobija faktičku nezavisnost. U oslobodilačkim ratovima 1877.-1878. Cetinjem, pred njenim očim promiču glavari, ranjenici i beskompromisni ratnici, kao da su izronili iz same epske poezije. Te njene slike ranog djetinjstva će ostati trajno urezane u karakterne crte čiji je izvor u poštovanju i poistovjećivanju sa domovinom i njenim gorštacima. Tih godina, uz majku, knjaginju Milenu, obilazi improvizovane bolnice i pomaže ranjenicima. Cio život će imati potrebu da bude sudionik u saniranju tragedija i pružanju pomoći, pa će je njena buduća Kraljevina Italija, najviše pamtiti kao „dobru majku“, za nesebičnu, samopregornu i požrtvovanu pomoć tokom razornog zemljotresa u Mesini.

Ličnost tihe, ali sveprisutne majke knjaginje Milene, uticaće da se kod Jelene u djetinjstvu stvore vrijedne osobenosti, koje će savremnici primijetiti već tada, govoreći kako je od svoje umne majke naslijedila „jednostavnost u ponašanju, praktičan duh i blagost karaktera…“

Uviđajući da je Jelena izrazito inteligentno dijete, knjaz Nikola se prema njoj odnosi sa posebnom pažnjom, angažujući i švajcarsku guvernantu uz koju je sticala osnovna znanja na Cetinju. U desetoj godini će, kao i njene starije sestre postati štićenica petrogradskog Instituta „Smoljni“, koji je bio organizovan za princeze i djevojke iz uglednih evropskih porodica, a nalazio se pod ličnim caričinim patronatom.

Po odlasku sa Cetinja, hroničari će primijetiti i očev uticaj u već formiranom karakteru mlade Jelene. Smoljni na nju nije ostavljao utisak. Često je napuštala časove i pokazivala veliku smjelost, ubjedljivost u izražavanju, često i potpunu drskost.

Jelenina školska drugarica Elza Bolderov ovako je opisala pojavljivanje nove štićenice:

„Jednog jesenjeg jutra 1882. u naš razred su dovele novopristiglu. `To mora da je princeza od Crne Gore`, kaže mi drugarica. Veoma visoka, skladna, ima bujnu kosu tamniju od noći i veoma lepe oči – oči ranjene srne.“

Imala je izrazitu sklonost ka likovnoj umjetnosti i arhitekturi.

Na Orlovom kršu, brežuljku koji dominira jezgrom Cetinja i danas kao jedan od simbola prestonog grada, stoji spomenik-mauzolej posvećen rodonačelniku Petrovića – vladici Danilu. Malo je poznato da je francuski arhitekta Fruše, mauzolej izgradio 1896.godine po idejnom rešenju i nacrtu Jelene Petrović.

Foto: delcampe.net

Osim talenta za  crtanje i arhitekturi, mlada Petrovićka je, poput svog oca i predaka, pokazivala živo interesovanje za poezijom, koju je i sama pisala. Tu u Petrogradu nastaje njena pjesma posvećena Veneciji, kojoj je dala naziv „Vizija“:

Vidim te

U mojim djevojačkim snovima

Grade poezije i ljubavi.

Osjećam da sam tvoja kći,

Volim te

druga domovino srca.

Kada more daleko

vidim sa mog balkona

I zastre te gustom maglom

modre planine,

prelepe dvorce

I tek rođena morska priviđenja

što se pojavljuju

To je trenutak

kada mislim na tebe

Lijepa Venecijo…

Ove stihove je napisala sa samo 15 godina. Nekoliko godina kasnije, zaista će posjetiti Veneciju u društvu majke Milene i sestre Ane i tom prilikom će upoznati kraljevski par Italije, svog budućeg svekra i svekrvu.

Zvijezda carskih balova

U međuvremenu, Jelena je izrasla i stasala u pravu ljepoticu. Elegantnog hoda, krhka u stasu, visoka, divne, kao vajane glave, visoka čela, crnih, krupnih veoma živih očiju, bogate crne kose, dugačkih nježnih prstiju, uz to veoma duhovita, obrazovana i inteligentna – ona je svojom ljepotom i otmenošću očaravala sve na carskom dvoru Romanova.

Foto: mariaroyalcollection.blogspot.com

Nemalo njenih savremenika je isticalo da je upravo ona bila najpoželjnija i najljepša princeza Evrope. U izvještaju povjerenika italijanske kraljice, čije je zaduženje bilo da osmotri ponašanje i izgled Jelene i Ane Petrović, koje su uvrštene u spisak kandidatkinja za ženidbu prestolonasljednika Viktora Emanuela i buduću kraljicu Italije, pisalo je:

„Ima krupne i vrlo lijepe oči, izrazito crnu dugu kosu, gustu i talasastu.Tamnog je tena. Srednjeg je rasta i skladno građena, privlačna i dopadljiva“.

Svojom pojavom, privukla je pažnju mondenskog Petrograda i imala veliki broj udvarača. Ostala je priča, da su se zbog redosleda u njenom plesnom notesu sukobila i dva najbolja prijatelja, princ Arsen Karađorđević, najodlikovaniji srpski oficir svih vremena i Mark fon Manenhajm, budući predsjednik Finske. Sukob se okončao dvobojem u kojem je Arsen ranio Manenhajma.

Romantična storija o Manenhajmovom zanosu ima i svoj produžetak. Svake godine, na dan Svete Jelene, italijanskoj kraljici je stizao buket crvenih ruža od njenog kavaljera iz mladosti. Pred kraj života, kada je bolesna, usamljena i ostarala čekala smrt u izgnanstvu, ovaj romantični vitez, tada već maršal, biće jedan od rijetkih koji će je posjećivati u Monpeljeu.

Jedan od Jeleninih udvarača je bio i Nikolaj Romanov, budući i poslednji car Rusije. Nikolaj se zagledao u nju, a ruska štampa je sa zanimanjem počela da piše o mogućem braku prestolonasljednika sa lijepom crnogorskom princezom. Kažu, da je i sam car Aleksandar III bio jako naklonjen takvom raspletu. Međutim odmah po Aleksandrovoj smrti 1894.godine, carica Marija Fjodorovna je požurila da za sina isprosi Aleksandru, unuku kraljice Viktorije. U tom momentu knjaz Nikola se nalazio u Petrogradu. Ambicija da mu ćerka sjedne na ruski tron, pretvorila se u ogromno razočaranje pa je žurno napustio Petrograd. Nije ni stigao do Cetinja, a pristigla je neočekivana utjeha.

Ređina Elena di Montenegro

Italijanski poslanik pri crnogorskom dvoru, grof Saminijateli, koji je stalno boravio u Dubrovniku, sastao se na Cetinju sa ministrom inostranih djela Gavrom Vukovićem, interesujući se da li je knjaginja Jelena kome obećana.

Narednih godinu dana, dvojica diplomata će provesti u međusobnom nadmudrivanju, daleko od javnosti: Saminijateli se raspitivao o Jeleni, a vojvoda Gavro pokušavao da „dobije objašnjenje“ za toliko interesovanje.

Krajem aprila 1895. godine, u Veneciji se održavala izložba savremene umjetnosti, danas poznata kao Venecijansko Bijenale. Za sve koji su držali do prestiža, važno je bilo da se pojave i vide u tom društvu. Naravno italijanski kraljevski par među njima. Preduzimljivi knjaz Nikola će u Veneciju poslati knjaginju Milenu sa ćerkama Jelenom i Anom.  Tako su kralj Umberto i Kraljica Margarita mogli lično da upoznaju Jelenu i budu domaćini crnogorskim knjaginjama. To je presudno uticalo na dalji tok stvari, jer je kraljevski par pokazivao oduševljenje Jeleninim izgledom i obrazovanjem.

Dinastija Savoja je bila stara gotovo čitav milenijum. Nasljedni parovi su često bili bliski srodnici. I sam kralj Umberto oženio je rođenu bratanicu- kraljicu Margaritu. Svježa krv iz jedne rasno lijepe dinastije, kakva je nesumnjivo bila porodica Petrović, bila je prijeko potrebna „infuzija“ oronulim genima Savoja.

Foto: plavazvijezda.com

Budući par se upoznao tokom svečanosti krunisanja Nikolaja II Romanova. Princ Viktor Emanuel je bio izrazito niskog rasta (153 cm) i vjerovatno je djelovao komično u društvu 25 centimetra visočije Jelene. Uprkos tome, nastale su obostrane simpatije, koje su rezultirale prosidbom.

Oduševljenje knjaza Nikole je bilo ogromno, alli Cetinje i Crna Gora nisu odobravali ispostavljen ugovorni uslov italijanske dinastije, da Jelena mora preći u katoličku vjeru. Crnogorci su odreda biti protivni da potomak svetorodne, pravoslavne dinastije pređe u „latinsku vjeru“. Tome se najodlučnije protivila knjaginja Milena, ali i ruski dvor. Koliko je bila protivna braku, knjaginja je pokazala odsustvom sa glamuroznog vjenčanja. Kažu da je to vrijeme provela u Vlaškoj crkvi, moleći Boga za oprost Jelenine prevjere.

Ipak, nađen je kakav-takav kompromis. Zbog osjetljivosti, Jelenin prelazak u katoličanstvo obavljen je gotovo inkognito, uz sasvim malo „svjedoka“, 6.oktobra 1896. godine, na brodu koji je prevozio prinčevski par ka Italiji, gdje ih je očekivalo preko 300 hiljada radosnih podanika.

Od toga dana Jelena postaje odana supruga zaljubljenom Viktoru Emanuelu, ali i predana vladarka italijanskom narodu, koji je znao da je za to nagradi. „Jelena osvaja srce, ne samo svog princa već i cijele Italije“.

Ljubičice za kraljicu

Bajka o vječnoj ljubavi, materijalizovala se u stvarnosti u braku Jelene Crnogorske i Viktora Savojskog.

„Kad zatvorim oči vidim voljenog koji tron imaše u mojoj duši, vidim sliku voljenog što na ljubav odgovara ljubavlju. On je stigao morem, plav je kao njegova majka, kao njegova majka dražesan, ima gospodsko lice, ima ponosit pogled…“, pisala je Jelena.

Sve do 1900. godine, kada strada kralj Umberto, traje medeni mjesec zaljubljenih supružnika. Često su na krstarenju jahtom koju je princ preimenovao u „Jela“ slovensko ime svoje ljubljene. Provode vrijeme u lovu, ribolovu, zaokupljeni numizmatikom koja je bila prinčeva strast, a najzaokupljeniji jedno drugim.

Kraljica Margarita, oduševljeno zapisuje posle jedne posjete:

„Kada bi ste vidjeli kako se vole, mnogo su zaljubljeniji nego prvih dana, i žive samo jedno za drugo, prosto ih je zadovoljstvo vidjeti. Ona je pravi anđeo-žena, kakva je potrebna mom sinu“.

Foto: profimedia

I mnogo kasnije, kada razorni Drugi svjetski rat ruši države, narode i sve pred sobom, njihova bliskost i ljubav nije bila ni natrunjena. U jednom pismu tokom tih godina, koje je kraljici Jeleni uputio unuk, stoji i ovo:

“Je li djeda s tobom u ovom trenutku? Poklanja li ti još uvijek ljubičice? Poslije ovoliko vremena moram nešto da ti priznam. Jednom sam špijao kroz vrata da vidim na koji će ti način uručiti taj dar. Ispratio je taj gest poljupcem u potiljak. Koliko te samo djeda voli!”

I zaista, Viktor je obožavao svoju kraljicu i to nije krio. Nije bilo dana da je ne daruje cvijećem, koje bi sam ubrao. Gardisti koji su službovali i stražarili na dvoru kraljevskog para, imali su naredbu da obavezno nose u džepu konopčić. Tu im je obavezu odredio komandir, kada je jednom prilikom vidio kralja kako se iz jutarnje šetnje vraća sa nepovezanim buketom ljubičica, koje su se rasipale kroz dlanove.

Brak i ljubav, uskoro se kruniše djecom. Imali su ih ukupno petoro: Jolandu, Mafaldu, Đovanu (bugarsku caricu), Mariju Piju i Umberta Drugog, od kojih su kasnije dobili osamnaestoro unučadi.

Kraljica šupljih dlanova

Uskoro je cijela Italija znala da je njihova „bella regina“ bila žena „velikog srca“, ali i „šupljih dlanova“. Njen biograf Renato Berneski zapisuje:

„Ćerka vladara i pastira, imala je, pored dobrote, velikodušnosti i jednostavnosti, i svojstva prave, rođene kraljice!“

Kraljica nemilice troši sav novac na sirotinju i ljude u nevolji. Kada je 1908.godine Mesinu pogodio najrazorniji zemljotres u 20.vijeku, ostavio je pustoš i 80 hiljada žrtava. Čitave tri nedjelje, kraljica i kralj su proveli u nastaloj pustoši. Područje je bilo trusno i tlo je još uvijek podrhtavalo, ali bez obzira na to, par je bio tamo u svakom trenutku.

Jelena je, obučena u najobičniji bolnički mantil, previjala ranjenike i pokušavala pričom da pruži utjehu ljudima koji su ostali bez svojih domova i porodice. Ostalo je zapisano da je spasila šestomjesečnu djevojčicu od sigurne smrti, da je spriječila ženu da se baci u more i da je čak porađala porodilje.

Na centralnom trgu u Mesini, godinama posle svrgavanja dinastije i proglašenja republike, izgrađena je i postavljena impozantna statua Jelene. U reljefu na postamentu spomenika, prikazani su detalji njenog rada u Mesini, a na jednom od njih lik Jelene i dječaka koga je izvukla iz ruševina.

Foto: mapio.net

I po povratku u Rim nastavlja sa misijom: plete, šije odjeću i skuplja materijalnu pomoć za obnovu Mesine.

Zbog ovakvih stvari, Italijani su osjećali ogromnu privrženost i divljenje prema kraljevskom paru, jer su svi dotadašnji kraljevski parovi bili “na distanci” od naroda.

Propast monarhije Savoja

„Majka Jelena“ kako su je zvali Italijani, dočekala je rat ne odvajajući se od svog muža i stalnog angažovanja za dobro naroda. Davala je sve od sebe, išla na front, previjala ranjene, a u kraljevskoj rezidenciji „Kvirinale“ improvizovala bolnicu.

Foto: delcampo.net

Na savjete da bude dalje od ranjenika zbog moguće infekcije, odgovarala je: „Ja priznajem samo jedan virus, a to je virus straha!”.

Liječila je ljude biljem i tradicionalnim narodnim receptima naučenim u Crnoj Gori. Zbog ovakvog angažovanja, tokom rata dobija i počasnu diplomu medicine i hirurgije, od strane Rimskog univerziteta.

Velika senka na vladavinu kraljevskog para i danas lebdi kroz njihov upitan i kompleksan odnos prema režimu Benita Musolinija.

Foto: filastroccando.forumcommunity.net

Narodno nezadovoljstvo Musolinijem i katastrofom u koju ih je uvukao, primorali su Kralja Viktora da abdicira u korist prestolonasljednika Umberta III. Ovaj je vladao svega 33 dana, pošto je na narodnom referendumu donijeta odluka da se ukine monarhija i proglasi republika. Savoje su potom trajno prognani iz Italije.

Smrt u siromaštvu i izgnanstvu

Po napuštanju domovine, Jelena i Viktor se sele u Egipat. Život u izgnanstvu je bio podnošljiv dok su trajale zalihe kraljevskog nakita. Jelena je čak i tada trošila novac dijeleći ga u dobrotvorne svrhe, o čemu su svjedočili njen zet i kasnije njena unuka.

Viktor umire 1947. godine, od posledica izliva krvi u plućima. Bila je to teška rana za Jelenu. Delfina Duči će zapisati da je od šoka zbog gubitka voljenog supružnika i stalnog plača „kraljica izgubila vid na jednom oku“, a zdravstveno stanje joj se jako pogoršalo.

Konstatuju joj kancer i po savjetu ljekara odlazi 1949.godine u Monpelje kod doktora Pola Lemarka  na liječenje.

Čak i tada u poslednjim danima, u beznadežnoj situaciji, skoljena teškom bolešću, siromaštvom, samoćom i gorčinom progonstva, ponaša se onako kako je rođena – kao kraljica! Francuzi su bili očarani vremešnom vladarkom, nastanjenom u vili svog doktora Lemarka u jednom selu u Provansi. Nijednog sekunda nije prestala biti to što jeste.

Sve do smrti u zimu 1952. godine.

Francuzi su bili veoma pažljivi prema svojoj novoj sugrađanki, a o poštovanju koje su gajili prema njoj svjedoči opis sahrane, na koju se okupila masa svijeta.

Novine su zapisale: „Da je pozdravi poslednji put, tačno na vrijeme, stigla je i kiša koja je pratila sve njene značajne dane. Neometeni kišom, pet hiljada Francuza odalo je poslednju počast stranoj kraljici, duž sedam kilometara koji vodi od Figerola do „Sen Lazar“ groblja“.

Mimohod počasti kraljici nije prestajao danima: „To su bile hodočasne posete preminuloj čarobnoj Jeleni, mada je plemenitom dušom zadužila više svoj crnogorski i narod svoga muža, Vitoria Emanuela Trećeg, kralja Italije, nego francuski“

Foto: delcampe.net

„Ja, republikanski građanin republikanske Francuske, plačem za ovom kraljicom kao da mi je bila majka“, rekao je novinarima kroz suze njen ljekar Pol Lemark, koji je Jeleni dao svoju kuću za njene poslednje godine života.

Posmrtni ostaci Jelene Savojske prebačeni su 28. decembra 1953. u mermerni grob u Karari, gdje i danas počivaju.

Italijanska javnost vodi česte rasprave o predlogu da svoju poslednju kraljicu sahrane u Italiji, ali do danas to nije riješeno. Ni inicijativa Vatikana u tom smjeru, ni zalaganje biskupa Rišara iz Monpeljea da se Jelena proglasi za sveticu, još nema odjeka u Italiji.

Goran Ćetković

1 KOMENTAR

Оставите одговор