Durmitorski vitezovi (4) – Janko Novović – Mali s Poda Janko

Panorama Premćana gdje se Janko preselio – Foto: Kujo Novović

„…Kao Živka, Tripka, Mića
Bećka, Vuka, Dimitrije
I ko Malog s’ Poda Janka

Vitezova takvih nije.

Imena se njina neće
Zaboravit dok je Tare
Uz gusle će odjekivat
Od Lovćena po do Šare“.

Iz “Šaranskog kola”, Nikole I Petrovića.

JANKO NOVOVIĆ (VUKOVIĆ) (1824-1903) je jedan od najvećih junaka iz plemena Šaranci. Živio pri dnu Šaranaca u Šiplju, odmah uz Taru, koja bijaše granica tako da je njegova kuća (savardak) i imanje, uvijek bila prva na udaru Turaka. Ostalo je upamćeno da je sam Janko, svojom rukom, sedam puta palio svoj savardak, da mu ga ne pale Turci i da se tako naslađuju…

U knjizi “Znameniti srpski junaci”, piše: „Janko je bio omanjeg rasta ali fizički vrlo razvijen, izuzetno hrabar i inačan. Nosio je mač i džeferdar kao i nož. Izazivo je divljenje svojih ljudi i plemenika po tim svojim osobinama, a strah Pljevaljskih Turaka…”
Da je Gospodar (knjaz, kasnije kralj Nikola I) priznavao Janka za najvećeg šaranskog junaka, vidi se iz sledećeg primjera. Prilikom njegovog dolaska na Sinjajevinu, kod crkve Ružice se skupi vas cijeli Drobnjak, Uskoci, Jezera i Šaranci.
„Nek dođe kod mene onaj koji je najviši među vama“, reče Gospodar.

Šaranci misleći da Gospodar traži rastom fizičkim najvišega, rekoše Kuju Kneževiću da stupi pred Gospodara, jer je bio pravi gorostas, što ovaj i učini. Gospodar videći Kuja reče:

„Nije ovaj najviši među vama. Ja li tu Janko Novov? On je po junaštvu najviši među vama.“

Janko mu pristupi, Gospodar ga sjede pored sebe i poče da pita ko je kakav, Janko je odgovarao, a narod sluša.

“Kakav je onaj Žižić”, pita Gospodar.

“Njega ćeš, Gospodaru vazdan mamiti ukradenom džigericom”, reče Janko.

„A ovaj Mitar J.?“

„Nemrčipuška.“

I tako redom, Gospodar prozivaše poimenice, a Janko je svakog okarakterisao „bez dlake na jeziku“…

“A Janko, šta misliš da li ima Drobnjaka, Jezerca, Uskoka ili Šaranca da bi se poturčio”, pita Gospodar.

“Ima”, odgovori Janko odmah, bez razmišljanja.

“A ko je to?” , iznenađeno upita Gospodar.

“Ja Gospodaru”, odgovori Janko.

Nastupila je duga tišina, dok Gospodar konačno zapita:

“A koji bi to razlog bio da se Janko Novov poturči?”

“E inat Gospodaru”,  odgovori Janko.

Brojni su primjeri Jankovog junaštva, navešćemo neke:

„…I šnjim guju Novovića Janka
Koji kuće ni baštine nema,
U njega je puška granajlija,
Od kundaka nema ni mandraka,
Samo parče što drži tabanče.
Doklen puška može doturiti
Dotlen kavur može pogoditi
Đe pogodi tun melem ne treba…“

Izvod iz pjesme “Boj na Šarance 1862.” autora – nepoznatog kaluđera (vjerovatno iz Dovolje ili Aranđelova), objavljene u Nikolajevićevom „Magazinu“ 1869.g. dobrog poznavaoca Šaranaca i Šaranske bitke, a očigledno je da je pisana odmah nakon bitke. Ova pjesma se uzima kao pouzdan istorijski izvor.

Janko Novović, zajedno sa ocem Novom Vukovićem (1799), kao i braćom Milutinom (1834), Ristom (1839) i Jovanom – Jozom (1841) učestvovao je u Šaranskoj bici 1862.g.

„…Janko Novov i Zejak sa strane

prelaz motre Tari pod Premćane

s njima šeset sokolova ima

što položaj drže na  Podima…“

Ivan Krgović: “Boj na Šarance”, (na CD-u pjevaju: Đ.Koprivica, S. Jeknić, S. Laketć i V. Barać)

U direktnom dvoboju, Janko je posjekao Kurtagu Kuja Micanovića (po nekima je nosio naziv paše), a koji je važio za ponajvećeg turskog junaka u pljevaljskom, novovaroškom i novopazarskom Sandžaku, u svom vremenu. Njihov dvoboj je u intervjuu Beogradskoj „Politici“ 1914. godine, detaljno opisao izvesni Vladeta Cvijović iz Potkrajaca (u vrijeme bitke osamnaestogodišnji momčić), koji je bio Kujov konjovodac i koji je bio „mobilisan“ od strane turskih vlasti (kao i ostali srpski živalj iz okoline Pljevalja) u pohodu Omer – paše Latasa na Crnu Goru.
Dvoboj se odigrao u samom finišu bitke ispod Poda (iznad same Tare), kod mjesta koje se i danas zove Kujov kamen. Janko se u žaru boja susreo sa Kujom i tjerao ga je oko tog velikog kamena, stigao i posjekao. Nije ni znao koga je posjekao, dok mu preplašeni Vladeta, koji je za to vrijeme držao za uzdu Kujovog konja, nije rekao:
“A znaš li junače koga si posjeko?”
“Koga?”
“Kujagu Micanovića, Maočkog mutaselima, prvu sablju Miralajevu.“ (Janko je, naravno, čuo za Kuja Micanovića)”.
“A koji si ti?”
“Ja sam Vladeta Cvijović, sin Mirašev iz Potkrajaca, naćerali me da bidnem Kujov seiz.”
“Jaši Kujovog konja i bježi pro Tare, e ćeš i ti bez glave ostati…”

„…Šaranci se od Tare vratiše

i u selo Poda okupiše

ratni plijen donose junaci

sve oružje, hati i barjaci

te oprema i vojna komora

glavosječe pristižu iz gora

sa glavama turskije plemića

u rukama Živka Šibalića

Alaj-bega Miralaja glava

Micanović Kujova krvava

čuvenoga bimbaše junaka

u rukama Novovića Janka

đe se s’ Jankom sreo u klikove

Kujov kamen i danas se zove…“

Ivan Krgović: “Boj na Šarance”

Šiplje, gdje je bio Jankov savardak – Foto: Kujo Novović

Književnik Đoko Ostojić u pripovijetci “Urivak i čaporak” (“Sučelice na Tari”, Grafo Crna Gora,2006) opisa kako je Janko, goloruk, udavio turskog silnika Akana Đurđevića iz Lever Tare.

Akan je bio pravo zlo, čak i za turski živalj, a kamo li za okolne Srbe.

„…Najedrao Akan, poasijao i izdivljao – ne umije da ustukne. Zemlje se naotimao, stoke napljačkao, kuća napalio i sve to oglašavao kuknjavom i kletvom nejači i kropio krvlju onih koji su se usudili da mu na put stanu, ili nijesu uspjeli da se sklone. Bog u njega sručio snagu bika i bezočnost zvijeri i posadio ga, po zlu, na pogodno mjesto – na obalu Tare. Na granici Akan je sve i svja. Iz carske vlasti iskočio, ne vidi je niti od nje zazire, a za crnogorsku nehaje kolko za lanjski snijeg…“

Janko Novov mu se zaklinjaše:

„…Doakaćeš Akane, oćeš kučkiću, nezvo se ja Janko. Oladiću te tako mi oružja i svijeg muka i suza sirotinjskih koje si prolio…“

No, pričalo se da Akana neće gvožđe, ko je god probao, omanuo je. U to je, kao sujeveran i Janko povjerovao:

„…Veliš, gvožđe te neće? Ako neće – zlo tvoje. Za tebe, znači, nije zrno od koga ljudi umiru, no batina ko za vola kotardžiju, ili konopac ko za kopiljaru…“

Janko se dugo pripremao za Akana. Udronjo se, pustio kosu i bradu i predstavljajući se kao prosjak iz Srbije, kome je sve sagorelo i sva porodica pomrla od kuge, a on tako skita i prosi. I banu on jednog dana pred Akanovu kolibu na Duljkovu ravan. Prvi put je bez oružja, otkako ga je zapasao kao trinaestogodišnji dječak. Došavši pred Akanovu kolibu, ponizno ga zamoli:

„Ago, smije li ovaj ubogi pod tvoje kruto šljeme, preko tvoga stamenoga praga da zamoli za stopu toplog pepela s kraja ognjišta i koricu hljeba?“

Akan ga je pustio u kolibu i dok su sjedeli kraj ognjišta Janko mu je pričao svoju „zlu sudbinu“.

Dok je Janko pričao, primijeti da na pajanti od kolibe visi kančelo debelog pletiva i konjski kolan, otkan osmostrukim pletivom. Janko uze kolan i poče da mu se divi. Tako zagovarajući Akana, hvaleći kolan, prevrćući ga po rukama i šetkajući po kolibi, napravi nančicu i kada dođe Akanu iza leđa, od mirnog prosjaka, pretvori se u zvijer. U skoku mu nabi nančicu na vrat, pa iz sve snage zategnu, odupirući mu koljenima među pleći. Stezao je tako sve dok Akan ne iskolači oči i prestade da se koprca.

Janko je izvukao Akana iz kolibe i objesio ga o čeporak na obližnjem hrastu.

Janko je rano pokazivao borbenu prirodu, veliku hrabrost i brzinu. Još kao mladića uzme ga u svoju pratnju neki Jovan harambaša, kada su ga Turci pozvali na pregovore. Nakon pregovora sa Turcima Jovana harambašu savlada san, glava mu klonu, a jedan Turčin iskoristi to, mahnu sabljom i posječe ga. Janko ubi tog Turčina i zahvaljujući svojoj brzini uspio je da se izvuče iz te opasne situacije i dođe u Šarance…

Hajdukovao je tako Janko u okolini Pljevalja sa jednim Anđelićem, koji je bio veoma krupan i težak i koji zadobi rane, da nije mogao dalje ni koraka. Janko ga o sebi donese u Šarance, što je izazvalo čuđenje i divljenje njegovih plemenika. Govorili su: „Janko nije sam…“

Šaranci potajno odlučiše da isprobaju Janka. Odrede dvojicu najjačih, jednog Anđelića i jednog Bojovića, da sačekaju u zasjedi Janka, koji se po noći vraćao iz Jeline Gore u Šiplje. Iskoče oni tako iz pomrčine na Janka, porvu se sa njim, međutim on ih obadvojicu obori, jednog preko drugog, unakrs i kad izvadi nož, oni zavriskaše: „Ne Janko, pobogu brate, šala je…“

Jednom prilikom sastali su se, uz prethodno posredovanje Baričana, predstavnici Šaranaca, sa čuvenim turskim zulumćarem Fejzom Kaljićem iz Lijeske kod Tomaševa, da sklope trgovački dogovor. Sastanak je napravljen u mjestu Kaluđerska Luka i Fejzo je došao sa dvadeset Kaljića.

Vrlo brzo je napravljen trgovački dogovor, da Kaljići za sto tovara ječma i pšenice, dobiju odgovarajuću količinu ovnujskog mesa. Određeno je vrijeme i mjesto razmjene, a nakon toga i jedni i drugi, uz kafu koju su donijeli Kaljići, počeše neobavezni razgovor. Fejzo upita Šarance:

„Nu, je li živ junak koji posječe silnog Kuja Micanovića, alajbarjaktara pred dvanaest hiljada turske vojske? Alaha mi, volio bih ga vidjeti da mu čestitam, jer se Kujo među nama računao u prve junake.“

Ne čekajući da njegovi bilo šta kažu, skoči Janko Novović i viknu:

„Evo me Fejzaga, ja sam taj što posječe Kuja Micanovića.“

Smotri Fejzaga junaka, onako niskog rasta, ali isto toliko u ramena širokog, od pete, do perčina i reče:

„E jadni Kujo Micanoviću, kukala ti majka, šta dočeka, da te ovaj mališan, jadni Kujo, posiječe.“

Uvrijeđen Janko vrisnu i izvadi sablju:

„Nijesam ja ni za tebe, ni za ijednog Turčina mali. No vadi sabljicu, evo livadice, pa da vidimo ko je mali, a ko veliki.“

Fejzo Kaljić skoči uplašen, viknu na seiza da mu dovedu konja. Munjevitom brzinom uzjaha hata, što učinješe i ostali iz njegove pratnje. Prije nego što u galopu napusti Kaluđerske Luke, ljutito reče Vukosavu Kneževiću (brat kapetana Joksima):

„Vukosave Kneževiću, ti nijesi došao za trgovački dogovor, no si imao namjeru da mi glavu skineš.“

Odjuriše Kaljići na svojim bijesnim hatima, a ostadoše iznenađeni i zaprepašćeni Šaranci i Vukosav se ljutito obrati Malom Janku:

„Što uradi Janko, jazuk ti bilo, što ti ono šćede. Pokvari nam ovakvu pogodbu, šta sad da radimo, krepaćemo od gladi.“

“Nećemo Vukosave, kolji ti tvoje ovnove u Čolanovom Dolu, a ja ću moje jarčeve u Šiplju”, reče Janko.

Manastir Dovolja u Premćanima – Foto: Kujo Novović

Zbog čestih hajdučkih upada u turske krajeve u kojima je učestvovao i Janko, Turci su mnogo mrzjeli Šarance. Zato su povremeno i oni upadali u Šarance i plijenili šaransku stoku. Tako jednom Turci upadnu u Šarance, zaplijene nešto stoke, pređu rijeku Taru sa stokom na desnu stranu. Stoku su uz Premćane tjerali pored Ozidane stijene. Saznavši o tome, prije nego Turci najaviše stoku, Janko im sam napravi zasjedu na jednom zgodnom mjestu na samoj stijeni i kad Turci najaviše tuda stoku, on iz dva džeferdara osu na njih vatru. Dvojica Turaka poginuše, a ostali se usplašiše i pobjegoše ostavivši stoku. Janko vrati stoku u Šarance.

Da Janko nije bio samo veliki junak, već i veliki čovjek i pravi bratstvenik, vidi se iz sledećeg primjera.

Pozove jednom Gospodar Janka na Cetinje. Ode Janko na Cetinje kod Gospodara da vidi što ga zove. Gospodar ga lijepo dočeka i reče:

„Reci Janko što želiš da ti dam, smisli se 24 sata?“

Tada je dijeljeno tek oslobođeno nikšićko polje i zaslužnim junacima je Gospodar poklanjao po 50 rala zemlje…

„Ja sam Gospodaru smišljen“ – odjednom će Janko.

„Šta si to smislio? – upita Gospodar.

„Da mi iz zatvora pustiš ono dvoje đece, Toma i Vukosava.“

Knjazu to bijaše kao da mu opali šamar pa ljutito reče:

„A šta to zaiska Janko! Rekoh smisli se 24 sata. Miči se iz onijeg Tarskijeg vrleti, uzmi zemlju u Nikšiću“.

„Fala ti Gospodaru, ja ti rekok šta mi srce ište“.

(Vukosav i Tomo Vuković su bili zatvoreni na ostrvu Grmožur na Skadarskom jezeru zbog toga što su ubili perjanika Milana Šljivančanina. Oni su bili sinovi Jankove braće od strica, Toma i Radula).
Gospodar je u prvi mah istjerao Janka, no je ovaj dva dana i dvije noći presjedio ispred Dvora, nije mrdnuo, a Gospodar je ipak udovoljio Jankovom zahtjevu, toliko ga je cijenio i poštovao, a  ne zna se da je još nekome oprostio ubistvo perjanika…

Junaštvo Jankovo, njegov (stari) zlatni orden Obilića s mačevima koji mu je dodijelio knjaz Nikola, zatim stihovi knjaza Nikole, i knjaževo obraćanje na skupu na Sinjajevini okupljenim Šarancima, Drobnjacima, Uskocima i Jezercima, kada je rekao da je Janko najveći šaranski junak, izazvali su zavist od nekih ljudi (čak i rođaka), pa su nastojali da zasjene njegovu junačku slavu. Jedan od takvih je i Dušan Rondović, koji je izmislio da je Kuja Micanovića ranio njegov djed Isak, a Janko mu ranjenom odsjekao glavu. (Dušan Rondović, “Kad bi Tara umjela da zbori”, Zenit, 1987).

Isak Rondović je, nesporno bio veliki šaranski junak i opalio je prvu pušku na Tursku vojsku i pri tom ranio Hasana Drndu, sandžačkog alaj-barjaktara, drugog u komandnom kadru. Međutim, Isak je tokom bitke, sa Zukom Raičevićem (Zuko od Aluge) komandovao položajem na Rudancima i branio Gornje Šarance, a Kujov kamen, gdje je Janko posjekao Kuja Micanovića je ispod Poda (Donji Šaranci), što je od Rudanaca udaljeno preko 7 kilometara. A da Kujo nije bio ranjen, dovoljno govori gore navedeni intervju Vladete Cvijovića, tako da je izmišljotine Dušana Rondovića suvišno komentarisati…

Sredinom 19. vijeka, šaranska bratstva Vukovići, Rondovići i Bojovići počeše prelaziti iz Šaranaca u Premćane, na desnu stranu rijeke Tare, na turskoj teritoriji i tamo se naseljavati, što nije bilo po volji knjazu Nikoli. Zato naredi da se na rijeci Tari postavi straža i puca u svakoga ko bi pokušao da pređe bez Gospodareva odobrenja. Tako pogibe Tomo Vuković prelazeći bez odobrenja Gospodareva. No i pored toga Rondovići i Vukovići pređoše i naseliše se u Premćanima, a Bojovići kupiše jedan dio Premćana, ali iz straha od Turaka nijesu prelezili i naseljavali se na taj svoj kupljeni dio.

Janko sa svojom familijom nije htio prekršiti Gospodarevo naređenje, nije sa rođacima prešao u Premćane, već je ostao u Šarancima. Ljut na Rondoviće i Vukoviće što bez njegovog odobrenja prelaze i naseljavaju se na tursku teritoriju Gospodar pozva Janka i reče mu:

„Od sad nemoj više da se prezivaš Vuković, ko ona paščad što pobjegoše u Tursku, nego ćeš se po svome ocu Novu preživati Novović“, što Janko i prihvati.

To novo prezime prihvati i Jankov brat Jovan – Jozo, dok druga dva Novova sina, Jankova braća, Milutin i Risto zadržaše i dalje prezime Vuković.

Pošto je protekao jedan cijeli vremenski period od naseljavanja Rondovića i Vukovića u Premćane, Gospodar odobri i Janku i Jovanu da se mogu naseliti u Premćane, jer su uslovi za život u Premćanima bilji povoljniji nego u Šarancima. Janko sa svojim sinom Milošem, kome Gospodar bijaše poklonio pušku „moskovku“, iz prvog kontigenta što je stigao u Crnu Goru i što je u to vrijeme bila prava rijetkost. Janko kupi u Bojovića onaj njin dio u Premćanima (Barjovo selo) i naseli se na to imanje, a Jovan se naseli u premćanskom zaseoku Lazina.

Naseljavanje Janka sa familijom nije bilo po volji mještana – turskih podanika, pa jednom podstakoše askere da ih napadnu. Kako je Janko u to vrijeme bio već star, njegov sin Miloš, koji je takođe bio vrlo hrabar i otresit, ušanči se kod današnjeg groblja u Premćanima i sa „moskovkom“ zapuca na Turke, koji pobjegoše u karaulu – Šejtan kulu.

Janko već bijaše u poodmaklim godinama. Njegovo tijelo bijaše išarano ožiljcima od turskih handžara i pušaka koje je zadobio u neposrednoj borbi s Turcima. Kad je umro 1903. godine (u 79-oj godini), po Gospodarevom naređenju, došla je pogranična jedinica i izvršena je počasna paljba preko njegovog groba.

Veliki šaranski junak Janko Novović sahranjen je na starom premćanskom groblju.

Kujo Novović

NAPOMENA: Zabranjeno prenošenje i objavljivanje fotografija bez pismenog odobrenja redakcije Slobodne riječi.

Leave a Reply