I kad su mu rekli da je to zadatak i priprijetili da zbog toga može i bez posla ostati, energično je bacio kramp i kazao da nema toga ko mu može narediti da ruši bilo čiju svetinju
Iso Mahmutović je rođen 1938. godine. Bio ljepotan i od rane mladosti cure za njim uzdisale po vašarima. Bio veseljak i bekrija, umio i zapjevati i zaigrati i zato je bio omiljen i rado viđen u svakom društvu.
Rano se oženio i kad se desilo to na Lovćenu već je imao četvoro djece, ali ga ni to nije omelo da odbrani svoj princip i čast, makar i po cijenu otkaza sa posla. Otišao je potom u Sjenicu i jedno vrijeme radio u tamošnjem rudniku uglja Štavalj, a onda se otisnuo u svijet i obreo u Belfortu u Francuskoj, blizu švajcarske i njemačke granice.
– Tu smo se skućili i zauvijek ostali – kazuje Isova supruga Zahida. – Pored sina Ćazima i ćerki Remke, Muhadise i Sejdefe dobili smo još četiri ćerke – Azru, Inu, Almu i Sadiju. Svi su mi, Bogu fala, živi i zdravi, sin oženjen, ćerke poudate – već imam i desetoro unučadi. I svi, sem Sejdefe koja je u Švajcarskoj i najmlađe Sadije u Norveškoj, žive u Francuskoj, u Belfortu. Samo se mome Isu ne dade da malo poživi i vidi sreću djece. Prerano ga poče izdavati zdravlje, imao je velikih problema sa kičmom, dva puta operisan, a onda ga prije deset godina izdade i srce…
I sestra mu Elifa-Bela i supruga Zahida kažu da se nerado sjećao i rijetko pričao o tom događaju sa Ivanovih Korita:
– Samo ponekad, kad bi popio koju čašu i pao u dert, spomenuo bi to, uvijek ljut i kivan, kako su ga umalo naveli na grijeh, da ruši svetinju i ukalja i ruke i obraz, da na djecu baci sramotu i prokletstvo – sjeća se sestra. – I nikad se time nije falio, niti je u tome vidio nešto čime se treba zoriti.
– Naša kuća je bila vazda otvorena za svakoga ko je s dobrom voljom u nju ulazio, pogotovu ako je bio Jugosloven. Tu moj Iso nikad nije gledao šta je kome na glavi nego šta mu je u srcu. Eto, kad nam se sin ženio 1988. godine, napravio je veliku svadbu, onako po naški, i okupio sve Jugoslovene koje je tamo znao – kaže Zahida i priča kako je, kad je prvi put otišao na operaciju, insistirao da ga operiše doktor Srbin, a ne Francuz. – Ta operacija nije baš uspjela i do kraja života je imao velikih problema zbog toga pa su ga neki čak nagovarali i da tuži tog doktora, ali je on to odlučno odbio. To je, veli, posao kao i drugi, svako ko radi može i da pogriješi, a on i ako je pogriješio sigurno nije namjerno i iz zle volje…
– Mnogo je volio Jugoslaviju i rodni kraj i svaku priliku je koristio da dođe sve dok ga nije bolest skolila. Imao je veliku želju da se jednog dana svi zajedno vratimo ovamo. Zato smo ovdje u Bijelom Polju i kuću napravili, da i djecu vežemo, ali u životu nikad ne bude po željama i planovima nego kako je suđeno. Najprije ratovi i muka, poslije djeca pristasaše i počeše se kućiti i kretati svojim putevima. Onda Isa iznenada smrt pregrebe, a ja, iako ni sama nijesam najboljeg zdravlja, sad živim raspeta između Belforta i Bijelog Polja. Dođem ljeti ovdje po dva-tri mjeseca, a zimi opet tamo, u Francusku, bliže djeci – veli Zahida, koja tvrdi da njen suprug nikada od tog ljeta 1972. godine do kraja života nije otišao na Lovćen niti je poželio da vidi građevinu zbog koje je ostao bez posla ali i stekao neprolaznu slavu humaniste, dobročina i bezgrešnika, zaslužio da mu se ime spominje u molitvama sve dok je ijednog kamena od lovćenske kapele u gomili koja već trideset i sedam godina čami i nestaje u travi i zaboravu na Ivanovim Koritima.
Doveo sina da služi JNA
– Ko je i kakav je bio Iso Mahmutović – sjeća se Milisav Đurović – možda najbolje kazuje ovaj primjer. Negdje, koliko se sjećam, 1986. godine, banu iz Francuske i dovede pristasalog sina Ćazima – Ćaka, jedinca među sedam sestara, i veli: moj sin mora da odsluži Jugoslovensku narodnu armiju. Nije mu zasmetalo ni to što su ga rasporedili u garnizon u Kičevu u Makedoniji. Pogodilo se da mu je tamo jedan od starješina bio Časlav Zamahajev, rodom odavde iz Bistrice, inače Rus porijeklom – eto ga sad penzioner, živi u Kraljevu. Kažu, poslije se falio da je Ćako bio baš dobar vojnik…
Internacionalna kuća
A da se u kući Isa Mahmutovića nikada nije gledalo ko se kako krsti i čija krv kome teče u žilama svjedoči i to što mu je sin oženjen Portugalkom, dvije ćerke se udale za Francuze, jedna za Marokanca, ostale za Bosance…
– Važno je da su sve to dobri i plemeniti ljudi i da se dobro slažu i vole sa našom djecom. A i njima u venama ne teče voda no krv, crvena kao i krv moje djece – veli Zahida Mahmutović.
Kapela se umnožila
Kamenje od Njegoševe kapele i posle 37 godina čeka ili povratak na Lovćen ili obnovu negdje na Ivanovim Koritima. Za to vrijeme kapela se umnožila jer je širom Crne Gore podignuto više identičnih. Prvu je u Prčnju sagradio protojerej, paroh ktorski, Momčilo Krivokapić a jedna od ponajljepših je ona podignuta u Dolima kraj Plužina, za spomen i dušu žrtava velikog nemačkog pokolja izvršenog na tom mjestu 1943. godine.
Budo Simonović
K r a j
