Bule – mračno, tragično, fantastično, čudesno

Pisac iz Bijelog Polja priznat od svjetskih kritičara – pokopan u Aleji zaslužnih građana, a skoro zaboravljen. Mirko Kovač: On je zasigurno jedinstvena pojava kojoj ni svjetski uspjeh nije donio ugled u svom selu

10995655_10205588157676954_7640665609531287152_n
Kuća Miodraga Bulatovića u selu Okladima, Bijelo Polje

Miodrag Bulatović, pisac koji je uveo demone u našu literaturu, često osporavan, premalo shvaćen, teško razumljiv, ali genijalan, rođen je u selu Okladi kod Bijelog Polja 1930. godine. Autor koga su strani kritičari upoređivali sa Dostojevskim – za čijeg je naslednika bio proglašen, sa Rableom i sa Servantesom, kod nas je, ipak, nedovoljno čitan, proučavan i malo pominjan van književnih krugova, i to vrlo uskih.

,,Đavoli dolaze”, ,,Vuk i zvono”, ,,Crveni petao leti prema nebu”, ,,Heroj na magarcu”, ,,Ljudi sa četiri prsta”, ,,Gullo Gullo” neka su od djela ovog pisca.

Svojim mefistofelovskim osmijehom, ciničnim izjavama i direktnom riječju nije se uklapao u ondašnje socrealističko društvo naviklo na propagandu u književnosti. Umjesto ,,partizana koji pobjeđuju” u literaturu je uveo đavole i zaprijetio skučenoj ideološkoj svijesti – groteskom.

Rezultat je bio prećutkivanje velikog pisca koje, evo, traje i danas.

Miodrag_bulatovic
Foto: sr.wikipedia.org

Mračno, morbidno, tragično, fantastično, čudesno: to su osobine njegove poetike. Mirko Kovač ga naziva ,,velikim pjesnikom nesreće”, a njegovi savremenici su gotovo ironično govorili da je umro od prevelike doze nacionalizma. Zanimljiva je Kovačeva opaska u vezi sa tim kritikama, da je smrt ozbiljnija i temeljitija od naklapanja i dosjetki raznih spadala, što je istina s obzirom na to da je Bulatović na neki način bio opčinjen temom smrti. Više puta govorio je o njoj gotovo lirski i uzvišeno: ,,Smrt me činila boljim. Zahvaljujući njoj, koja mi je bila kontrolom i upozorenjem, nisam doživeo logoraška ili kakva druga zatvorska spoznanja, rasčovečenja i pljuvanja, tako da me je danas stid pred našim Borom Pekićem kog su, onamo, bez opravdanog i ljudskog razuma držali, ne znajući da će ga obeležiti i načiniti pesnikom anđeoske naravi”.

Karnevalska slika svijeta prožima sve Bulatovićeve romane sa ciljem da unizi i destrukturalizuje ,,velike vrijednosti” herojskog doba.

Vrijeme u kojem stvara Bulatović je doba kada se sumnjalo (ne otvoreno i slobodno) u smisao rata i ideologije koja je čovjeku oduzimala pravo da misli i davala mu jedinu mogućnost: da bude šraf u sistemu. Takav položaj je izrodio pitanje: da li je vrijedan nečiji život zarad cilja, da li je opravdano nametati pojedincu moranje da se umre za revoluciju i koji je smisao rata u ime ideala. Takav sistem, kao i svaka ideologija, nije birao sredstva, kao što nije ni dozvoljavao bilo kakvu vrstu otpora ili sumnje. Bulatović, koristeći se groteskom, parodijom, farsom i svakom vrstom preuveličavanja i oneobičavanja, problematizuje šta je istina, a šta laž, što umnogome povlači pitanje odnosa zla i dobra, vrline i nedovoljnosti, svrhe i njenog smisla.

Bulatović nudi novo čitanje istorije, ne negira, ali prevrednuje, oneobičava i problematizuje. On nanovo piše istoriju.  Igra se istorijskim činjenicama. On zasmijava, ali i šokira, on ismijava, ali i kritikuje. Zato ga je majka savjetovala ,,Lijepo, djeco, samo pazite da vas ne u’vate”, kada se sa Mirkom Kovačem spremao za osvajanje književnih vrhova. Miodrag Bulatović u intervjuu sa Borom Krivokapićem prisjećao se te izjave i ovako je komentarisao: ,,Celog života moja pametna majka smatrala je da je književnost nešto tajno. Možda i s pravom”.

Demitologizuje i vrši destrukciju, tako da slika svijeta u njegovom djelu liči na zastrašujući prizor, na ,,pregrejanu masu”, na užareni urnebes nakaznih ljudi – antiheroja. Nema mnogo razlike između tragičnosti i groteske kod Bulatovića i tu leži objašnjenje za neobičnost njegovih likova i za neobičnost pripovjedačkog postupka, koji je kritika okarakterisala kao bulatovićevski stil pripovijedanja.

Djelo M. Bulatovića pripada tradiciji groteskne, dionizijske i apokaliptične vizije svijeta. Prozna građevina ovog pisca čini mozaik fantastične, parodijske, groteskne, magijske, ironičke, satirične i farsične narativne zbilje. Bulatović je osporio neprikosnovene vrijednosti na način koji do tada nije viđen u našoj književnosti. Obično postaje neobično, lijepo –  ružno, a realno –  nadrealno. Svijet koji Bulatović prikazuje je nakazan, izobličen i haotičan. Njegovi likovi su pod farsičnim maskama: gušavi, ćopavi, grbavi, gluvonijemi, kljasti, slijepi: ,,Da, jazbina je puna šljama kakav se samo zamisliti može! To je pravo svratište, dno, hoću reći bezdan! Skitnice, prolaznici, bogalji! Lopuže, konjokradice, dželati! Šverceri zlata, soli, plavog kamena! Doušnici, nikad ne znaš čiji! Kupci dece, muške, za Istanbul, Kairo, Džibuti! Distributeri gonoreje, na kojoj, umesto na kakvom mineralu, leži ova prokleta Limska dolina!” (Heroj na magarcu).

Bulatovićevi junaci su demitologizovani, njihov izgled i ponašanje odstupa od tradicionalnog modela heroja, pri čemu autor ne negira tradicionalnu književnost i ne odriče joj značenje, ali taj model preoblikuje, prevrednuje i prilagođava vremenu u kojem piše. Na vrlo neuobičajen način govori o onome o čemu je govorila i tradicionalna književnost: o čovjeku i njegovoj sudbini, o porazu i pobjedi, ali način na koji modeluje stvarnost je bitno drugačiji od tradicionalnog. Pobjeda i nada se ukidaju, Bulatović piše o porazu u sramu i beščašću. Izjednačujući istoriju, legendu i mit, a izvrćući ih na naličje, pokazuje kako se mogu čitati i iz drugog ugla. Njegovi junaci su u takvoj obrnutoj slici svijeta osuđeni na poraz i na nemogućnost izbora, bez obzira na to kojoj strani pripadaju. Miodrag Bulatović je naglasio apsurd modernog vremena u kojem likovi gube ,,čak i samu fizičku orijentaciju u svetu”. U takvom prikazu stvari groteska odgovara bezobličju i iskrivljenosti u sveopštoj razgradnji i padu. Bulatovićeva groteska osvjedočava izobličene ljudske sudbine, koje uz gorki podsmijeh ukazuju na jezivu sliku tragikomične egzistencije modernog doba.

Bojana Obradović

 

 

1 KOMENTAR

Оставите одговор