Boris Liješević: Pozornica je utočište ugroženih

„Ljudi u mojim predstavama prepoznaju sami sebe, svoje probleme. To je mogućnost da taj čovjek, koji je jedan od nas, koga srećemo iza pultova, kasa i stakala u banci, koji vam se čini odvratan ali je samo jedan od nas – dobije mjesto na pozornici, da se i njegovi problemi popnu na daske. Ne nazivam ga, kako mi često stavljaju u usta, ‘malim čovjekom’. Ne, mali ljudi su oni koji danas izgledaju mnogo veći i nedodirljivi, a ljudi o kojima govorimo u kontekstu dokumentarnog teatra su veliki ljudi“ 

Foto: arteist.20minuta.hr

„Kulturni okvir u kom se odigrava 61. Sterijino pozorje je nezavidan i neudoban. Neudoban ne samo za umjetnike, nego i upravnike, pozorište i njegov razvoj. Mislim da je najneudobniji za mlade ljude koji završavaju školovanje“, govori nam reditelj Boris Liješević, potpisnik dvije predstave u selekciji, Pijani i Brašno u venama, i nastavlja obrazloženjem:

„Ako pogledate rezultate posljednjeg konkursa ministarstva kulture, za kog su se mladi nadali, niko od njih nije dobio sredstva. Prosto, živimo u zemlji u kojoj sve zavisi od toga kada će biti izbori i ko će doći na vlast. Evo, i vi na RTV-u imate slična, neprijatna iskustva. Tjeskobno nam je kulturno okruženje. Predstave se ne prave ad hok, ali su pozorišta onemogućena da planiraju nešto na duže, nikada se ne zna. Pare su obećane, ali da li će stići, kada će stići? Godinu dana i više pozorišta ne mogu nešto da planiraju, ne mogu da zovu reditelje koji imaju guste rasporede.“

Da li su odsustvom državne podrške mladi kreativci osuđeni na andergraund i alternativni teatar?

Prava ideja će uvek naći pravi put, ali to nije recept. U to se ne možemo uzdati i reći ‘imajte prave ideje, pa ćete dobro proći’. Mora se napraviti okruženje, dobra klima koja će iznjedriti ljude koji imaju dobre ideje. To ne dolazi ex nihilis. Nisam siguran ni da u prostoru kog nazivate andergraund nailaze na prostor za sebe, na razumijevanje. I taj andergraund mora odnekle da se finansira, neki honorari moraju da se dobiju za ono što rade.

Zašto se izražavate dokumentarnim pozorištem?

Ne znam odakle je došao taj odabir, da li sam ja odabrao stil, ili je stil odabrao mene. Čini mi se da u tom  momentu nisam imao izbora, impuls da se bavim time je bio dosta snažan, ali kada sam napravio prvu predstavu Čekaonica i kada sam počeo da se bavim dokumentarizmom u teatru, vidio sam razne benefite od toga. Uživao ih i osjećao. Ljudi, dolazeći u pozorište, u takvim predstavama prepoznaju sami sebe, svoje probleme. To je mogućnost da taj čovjek, koji je jedan od nas, koga srećemo iza pultova, kasa i stakala u banci, koji vam se čini odvratan ali je samo jedan od nas – dobije mjesto na pozornici, da se i njegovi problemi popnu na daske. Ne nazivam ga, kako mi često stavljaju u usta, ‘malim čovjekom’. Ne, mali ljudi su oni koji danas izgledaju mnogo veći i nedodirljivi, a ljudi o kojima govorimo u kontekstu dokumentarnog teatra su veliki ljudi. Oni koji protestvuju ispred raznih institucija, koji protestvuju ispred vaše zgrade, to su veliki ljudi.

Vrijeme nije milostivo prema takvim ljudima.

Nije, zato su ti ljudi na pozornici (smijeh). Pozornica uvijek daje utočište onima prema kojima vrijeme nije milostivo.

Koliko je važno vama, a koliko mladima u eks-Ju što se vaše predstave igraju od Vardara do Triglava?

Koliko je važno zavisi od toga koliko su dobre.  Nisu sve predstave uspjele od Vardara do Triglava (smijeh). Ono što je jako važno je, hajde da kažem tu otrcanu frazu – kulturna razmjena, razmjena ljudi koji se bave istim poslom. To je strašno važno, upoznavanje, jer mi smo svi na neki način braća. Jel’ tako?

Dijelimo isti jezik i kulturu.

Da, i istom plemenu nekom pripadamo, od Vardara i Triglava, a i dalje i šire. Nedavno sam radio u Temišvaru, predivno iskustvo sam imao u mađarskom pozorištu. Njega dijele Mađari, Rumuni, Njemci i rumunska opera. Divan ansambl, kako samo Mađari znaju da naprave radnu atmosferu, duhovnu i kreativnu disciplinu. Siguran sam da su razmjene od presudnog značaja za kreativni rad i najviše za razvoj mladih ljudi. Sjećam se devedesetih, kada sam studirao i kasnije, Srbija nije bila mnogo na mapi pozorišta. Mogli smo da vidimo samo ono što dođe na Bitef, odrastali smo osuđeni na dvije, tri rediteljske estetike koje su se ponavljale. Tek poslije 2000, kada su krenuli da dolaze reditelji, smo krenuli da uviđamo da se na razne načine može praviti predstava. Danas, kada u ansambl dođe neki Aca Popovski, kao što je bio u SNP-u, ili kada u ansambl mađarskog pozorišta dođe Duško Jovanović, to su šanse, koje nude ansamblima, glumcima i publici druge načine i ukuse druge sredine. Nema kreativnog razvoja bez razlika i susreta razlika.

Na premijeri predstave OFF u Novosadskom pozorištu sam stekao utisak da nije dovoljno samo da radim dobro svoj posao da bi društvo bilo bolje, da li sam u pravu?

Ne znam. Bio sam nedavno na studentskoj tribini, bilo je pitanje kako da opstane kultura u dobi nekulture, ali brzo se stvar prenijela na teren cifara – koliko ko dobija, kako završavaju konkursi i bio sam začuđen i pomalo uvrijeđen, pitao sam zašto su zvali nas reditelje i glumce, a ne gradske sekretare za kulturu, upravnike pozorišta i ljude koji mogu da mijenjaju. Ja ulažem u iskustvo čitanja i rješavanja scena, odabira glumaca i rada s njima i to je riznica koju pokušavam da obogatim. Ne znam kako drugačije i čime.

Dakle mi smo nedovršeno društvo u kom je javni protest obavezan?

Slažem se i sa tim, ali zamislite Aleksandra Tišmu, introverta, pisca zadubljenog u svoje misli kako izlazi na ulicu i buni se (smijeh). U pravu ste ali su karakteri različiti. Nismo svi ekstroverti koji izlaze na ulicu i viču. Ne kažem za sebe, nego recimo za Fedora Šilija, pisca Čarobnjaka i dobitnika ‘Sterijine nagrade’, koji nepravde jako osjeća na svojoj koži, i uopšte, i ne mogu da ga zamislim na ulici u nekoj masi.

Oliver Frljić je praktično otjeran iz matičnog pozorišta u trenutku kada je Tanja Belobrajdić, za koju se osnovano sumnja da je ratni zločinac, dobila književnu nagradu, da li je to signal da kultura regiona nije mjesto na kom živi istina?

To šalje signal i poruku da je kultura, barem u njegovom slučaju, polje velike borbe i mogućnost da se izgradi ličnost. Da se razne stvari kažu, ali da to naravno ima svoju cijenu. On tu cijenu plaća i naučio je da živi i kada mu upadaju u stan i vrše premetačine, kada ga prozivaju i organizuju mitinge protiv njega. On je vrlo hrabar čovjek i značajan umjetnik. Znamo svi da nipodaštavanje i ukidanje hrabrog rada međunarodno priznatog čovjeka, a u isto vrijeme uzdizanje sumnjivih kreatura, stvara sliku močvarnog tla u koje kada zagazite ne znate šta će vam se dogoditi.

Kako se najbolje bori protiv toga?

Za to postoji vrlo jednostavan recept: kada se približe izbori nemojte zaokružiti one koji to rade. Ne budite lijenji i izađite na izbore. Kažu da nema za koga da se glasa – ima za koga.

Mlada razočarana osoba, a njih ne manjka, bi vam vjerovatno rekla da su svi oni isti?

Da, svi su isti, ali neki nisu baš toliko isti. Neki ne ruše bagerima djelove naselja i ne ponavljaju Kristalne noći. Ne bih rekao da su svi isti.

Izvor: Igor Mihaljević, oradio.rs

Оставите одговор