Voz

Nije bio, kod nas, u Bijelom Polju, tada još proš’o voz.

Imali smo te, sedamdeset prve – druge, samo magistralu. Od Beograda do mora, ili obrnuto, svejedno. Kako je kome bio kimet.

Prolazila je uz sami centar Bijelog Polja. Pored pumpe i autobuske, pa preko Ljubavnog mosta. Tako smo mu tepali jer su tu djevojke sa sela, dok bi čekale lokale da se vrate iz škole kući, ispraćala bjelopoljska „džončad“.

Pjevali su, zato, momci po seoskim igrankama: „Ode mala u deveti, đavo će je ponijeti.“

Iza Ljubavnog mosta je raskrsnica. Lijevo se ulazi u sami centar, ispred Robne kuće „Beograđanke“, a desno, dalje magistralom, uz Kulinu, kroz Gornju mahalu, pravo za Titograd i Sutomore.

E, baš tada, tih godina, na raskrsnici se dogodi sudar. Zveknuli se kolima neki naši domoroci sa autom italijanskih tablica.

Začepi raskrnica. Naši pište, pište i Talijani. Muka. Stao saobraćaj na vitalnom mjestu.

Ne prođe malo kad u gungulu stiže i narodna milicija. Ona neboplavna, Titova, sa malim pendrecima o pasu.

Niko nikoga tu više ne razumije. Niti oni Talijane, niti Talijani njih. Naši po malo nabadaju ruski, a na engleskom znaju samo – Du ju spik, ingliš? Talijanski – ni beknut’.

U svoj toj frci sjeti se neko Zuhda.

Zuhdo je za vrijeme okupacije, dok su Talijani četresprve, druge i treće, držali Bijelo Polje, naučio malo njinoga jezika.

A, po’itaj za Zuhda.

Pola grada i okolnih sela je već oko raskrsnice dok se pojavi.

Uviđaj se vrši, svi ozbiljni, čekaju rasplet.

„Pitaj ih šta bi“, obraća se Zuhdu milicajac, vođa patrole.

Zuhdo nešto reče Talijanu, a ovaj udari. Tice mu ga znale šta priča. Jednu mu nemoš razumjeti. Zuhdo pažljivo sluša.

Kad završi, okreće se milicajac Zuhdu:

„Šta kaže, Talijan?“

„Prije svega veli”, prevodi Zuhdo “šućur Alahu te pretekosmo živi.“

Od tada, Zuhdo, postade, i do dan danas, prvi i poslednji bjepoljski prevodilac za talijanski. I to u oba smjera.

Brzo prođe dvadesetak godina.

U Bijelom Polju se ništa nije mijenjalo za dvesta, kamoli za dvades’ godina.

„Lenka“, fabrika obuće, ušla u krizu, k’o i svi što smo devedeset druge – treće.

Branko Mrdak, generalni, a, ako se priča dobro sjeća, Rifat, finansijski direktor.

Udarila inflacija, dinar umire, plate onu metalnu marku ili dvije. Oće narod da skapa.

I posreći se, pogodi Branko pos’o sa Italijanima. Da se prave cipele za njino tržište. Radi se uzorak. Moraju biti bolje no ruske oficirke, mudruju bjelopoljski obućari, il’ ćemo svi pred kontejner.

Javili Italijani da stižu u Bijelo Polje.

Vrše se poslednje pripreme za doček. Dobra domaća i ostalo šta treba da nam obraz ne ode pred bijelim svijetom.

Kad u neko doba nekome pade na pamet: “Ljudi, a kako ćemo se sporazumijevat’ sa njima?”

Branko po malo nabada ruski, Rifat na engleskom zna samo – Du ju spik, ingliš?, ostali jedva nabodu nekolika padeža i ovog našeg jezika.

Kad se neko sjeti Zuhda. Prevodioca za talijanski. I to u oba smjera.

Sjutradan, stigli Italijani.

Doček samo takav. U direktorsku kancelariju veliki klub sto, na njemu domaća što se trides’ godina čuvala za ukopa. Sa jedne strane stola sjedi Branko, njemu sa lijeve strane Rifat, a sa desne Zuhdo. Preko puta trojica Italijana.

Branko prvo svečano i važno nazdravi, a zatim smjerno spusti ponos firme ispred njih.

Uze jedan Italijan cipelu, obrće je, okreće, zagleda, nešto reče onom do sebe, uze je i on, ista priča, pa dodade trećem. Potraja to, bogomi, desetak minuta. Onda je onaj u sredini opet uze, spusti na sto i nešto važno prodžamrga.

Branko se okrenu Zuhdu: “Šta kaže?”

“Alah ber je begenisa”, prevede Zuhdo.

A Branko pomamljeno razrogači oči: Rifate, šta veli ovo Zuhdo?

Tako nam isteče dvadeseti vijek u Bijelom Polju. Od prevoda do prevoda.

Zuhdo, od kada je otišao blagoslovenim putevima, sjedi negdje u raju, prevodi po malo sa talijanskog, za nebeske potrebe, i duša mu se smiješi.

Ostadosmo mi, sami, u dvadesprvom vijeku. Da nekako započnemo novi milenijum. Ali ga, nekako, ne razumijemo. Nemamo prevodioca.

Odlučila vlas’da sama prevodi.

Njima, mudrima, ni Zuhdo ne treba.

Prevode iz partije u partiju, iz nacije u naciju, ajvane u akademike, čestite domaćine u sirotinju…

Prevode žedne preko vode, gladne preko pune sofre…

Tako nam i treba kad ostadosmo bez prevodioca.

Neku noć, spavam li, sanjam li, okle u to doba ja u grad, tice mu ga znale, kad iz mraka izbi Zuhdo i sjede na sred bjelopoljske raskrsnice.

Gleda isped sebe, zbunjen, i –  ćuti.

Sve se promijenilo.

Nema više magistrale.

Vlas’ napravila zaobilaznicu, pa nam ostala samo – ulica.

A, prošo nam i – voz.

Mirko Rakočević

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

4 KOMENTARA

  1. Druže Rakočeviću. Nastavi da pišeš jer ćemo zaboraviti mnoge riječi koje naš jezik ima. Ostaće nam, da ovi, da oni.
    Hvala na lijepom tekstu.

Leave a Reply