Zemlja

To je bilo, ako se još u pamet, neđe sedamdeset i neke.

Prošloga vijeka.

Ja u osnovnu, treći-četvrti, tice mu ga danas znale, a veli mi tata da idemo da obiđemo Ružu u Sinjavinu. Ruža mu je rođena sestra, a meni tetka.

Udala se kad se rat završio u Radojevića, u Čokrlije, a oni bili veliki domaćini. Sto i kusur ovaca, petn’estoro govedi i svašta nešto. Ljeti se izdiže na katun Bunarine, a do Bunarina je lako doći – od Štitarice do podno planine, pa uz Provaliju, čas posla, ni dva-tri sata uzbrdo i eto čeljadeta na lice mjesta.

Poranimo, pa u Štitaricu kod tetke Petrane Baković. I ona je tatina sestra, nije rođena, ali k’o da jes’.

Nema njenoga osmijeha u svijet kad nas viđe. Siječe se i podgrijava pečenica, prže se jaja, peče se domaći ‘ljeb…

Pošli mi od tetke uz Štitaricu. Obronci Sinjavine već pred nama. Ljeto. Sunce. Miriše na travu, na poljsko cvijeće. Čuje se Štitarica kako skače s kamena na kamen.

“Oćemo li da popijemo po piće”, pita me otac.

Okrenem se zbunjeno – osim prirode ne može oko ništa da domaši.

Klimnem glavom reda radi.

On svraće prema rijeci. Pored neko šatorsko krilo i na njemu, na kartonu ispisane cijene – pivo toliko i toliko, a jupi toliko. Tu je i otvarač i pare pokrivene isto kartonom i o’zgo kamen da ih vjetar ne odnese, ako dune. U plićaku gajba piva i jupija.

On iz gajbi izvadi pivo i sok, otvori i sjedosmo te se okrijepismo. Onda izvadi pare i plati karton-konobaru. Uze kusur, časti neku sitninu i odosmo dalje.

Bivalo je kafana isuviše u mom životu, ali na takvu bez stolica, bez šankova i bez konobara nikad više nisam naišao.

A onda su se posle tetka Petraninog osmijeha i podnoplaninskog doručka i posle štitaričke “Karton kafane” nizala nova čudesa.

Miletina pećina, negdje uz Provaliju, Miletin park na katunu. Bleka ovaca u torovima pred mužu. Lavež šarplaninaca pored torova. Njisak konja koje su planinke puštile da jure planinom dok ne zatrebaju. Snijeg koje su na leđima donosile, iz četinarom pokrivenih smetova, da napoje stoku u bezvodnoj Sinjavini. Đedova puška koju je tetka držala na zid kolibe ako udare vuci da spašava ovce i jagnjad. Miris skorupa u kalicama. ..

“Mišure”, veli tetka sjutra ujutru dok još sanjiv slušam zvukove planine “da nisi za sok.”

Klimnem glavom, a ona sipa u malenu rakijsku čašu nerazblaženi od borovnice. Štedi se voda na planini.

“Mišure, oli sladoled?”

Gledam je zbunjeno.

Ona od donešenog snijega pravi grudvu i ide prema toru. I namuze na nju varenike.

“Agroled sa Sinjavine”.

Sama je tetka Ruža “držala planinu”.

Nije u nju imalo tride’s oka.

Tri puta se porađala u kolibi.

Sama.

Pitam je prije par godina, dvije prije nego je otišla na nebeske katune, kako? Zbunjen.

“Pred noć osjetim ja da je vrijeme pa odma’ stavim kazan sa vodom na ognjište, u kolibu, da se ugrije. Makaze i konac. I pelenu pored. Pa po’itam da pomuzem ovce i krave. Da stignem. Kad smirim stoku onda u kolibu. Legnem na krevet. E, kad je vakat ustanem i kleknem na zemlju. I ono izađe čas posla. Onda presiječem makazama pupak i koncem ga vežem. Okupam ga, zavijem u pelenu i u krevet oboje. Ujutru valja rano da se ustaje.”

“Kako, tetka, na zemlju u kolibu?”

“Zemlja je, Mišure, zdrava. Vas život po njoj idemo i na njoj život provodimo. Nema ništa zdravije od zemlje.”

Moja zemlja, tako i danas kažemo kad pomislimo – otadžbina.

Ostadoh i dan danas da razmišljam.

Je li nam zemlja još uvijek zdrava da se na njoj rađaju naša djeca?

 

Mirko Rakočević

Оставите одговор