Beograd na Golgoti – Mladen Popović

Foto: adbeograd.com

Dok se probudiš vidiš čudo. Ljudi idu nekuda. Razni tipovi hodača, izbezumljenika nesnađenih, snađenih i situiranih, nacija i boja, jednakih i sličnih, drugačijih i skroz različitih u Beogradu i onda stekneš pravu sliku onoga što se definisati može kao za svakog po nešto. Nije ni bitno kuda oni idu, dal posao, zabava, turizam, puko preživljavanje, bolnica, jutarnja šetnja zbog zdravlja ili nešto što ni zamisliti ne možemo. Tu nema mjesta za čovjeka i čovjek sve to i čini. Sami sebi vukovi i jagnjad prepliću se i susreću ljudi nervozni i srećni, smetajući jedni drugima ili lječeći nervoze jedni drugima. Nervoza je prisutna u gradskom prevozu najviše, metro izaziva osjećaj hada. Pokretne stepenice podzemlja koje smireno po automatiznu odvoze duše ka stanici stotinu metara ispod Beograda i govore o toj životnoj odrednici tog grada da se sve odvija svuda pa i ispod zemlje. Svuda su ljudi i nisu ljudi. Svuda su radilice, pčele, jazavci, hrčci, zamorčići jedne željezno-betonjerske, podrzemno-nadzemne kuće i u njoj oni poput mrava nose svoj teret i teži od mravljeg srazmjera toga teškog kala.

Stojim ispred pozorišta, gledam raspored za sledeći mjesec. Repertoari gusti, scene tijesne, glumci mali, a veliki. Njihove ambicije osrednje, želje su nedostižne i hobije nemaju jer su ispunjeni onim što su čitav život željeli i pretočili u igru koja ih čas ispunjava istinom čas koštava glave. Poredim sebe naspram njih, gledam ih svakodnevno kako se trude da me ubijede u svoju novu ulogu. Poredim njih sa sobom, ogledam se u namjeri da ostanem svoj, a život me tjera da glumim mada ne znam. Oni pak znaju kuda su krenuli, možda na četiri noge ponekad, a nekada i bez nogu, levitirajući duhom u svom pozivu. Daske na kojima izvode svoje virtuozne zamjenske živote da mogu da pričaju ispričale bi ne doajenske istorijske momente, premijere i nagrade, nego momente slabosti koje čuče u flašama alkohola skrivenih kod suflera ili kokainske afere, ljubomore, sitne prgavosti. Pa šta je čovjek nego to kada se zavjese spuste i gromoglasni aplauzi utihnu.

Stojim na trotoaru ispred radio Beograd. Na pamet mi pada „Zender Belgrad“, numera koja je postala hit drugog svjetskog rata Lili Marlen i turbulentni dvadeseti vijek. Mješaju mi se zvuci kraljeva, govori osvajača, izvještaji sa ratišta, filmske zvijezde i kulturnjaci. Čuje se „Dobro jutro Beograde“ i osjeća miris duvana iz lule koju puši Duško Radović. Zgrada prkosi uglu na kome joj je ulaz i produžetak Makedonske me vodi ka Domu Omladine. Čutim, mislim, ne osjećam vrijeme. Ovaj grad ima i previše vremena da ga, ovako gladan ove kolotečine, ja potrošim. Nemam prava da hodam ovuda i kradem korake onima koji ih olako bacaju. Mislim da bih mogao samo hodati od odbačenih koraka, a da svoje ne trošim. Ovaj grad ima trotoara i za mene i za Beograđane. Osjećam kako me posmatra i nešto šapuće, pored toga što mu ne vidim oči od neonskih reklama i ne čujem glas od buke automobila.

Dunav, Pančevački most, obala i napuštene fabrike koje čuče u podnožju sa starogradske strane. Hronika mimikrije umjetničkih ateljea koji obitavaju u magacinima bivših tvornica. Njihovi korisnici oslikavaju, vajaju, klešu današnji način života. Konceptualna vizija i devijacija nespretne slike čovjeka koji bi da ispusti krik nad svim ovim. Beton je ljudima dosadio, ali beton se instalira kao materijal i motiv prve asocijacije i inspiracije. Osnovno ljubljenje svijeta i vapaj umjetnika je dogurao do obale Dunava. Za nekog umjetnika je konačno riješeno pitanje prostora dok za drugog to ne može biti ovoljno jer se loše živi, a to znači da ni država ni čovjek ne kontepliraju sa njim i ne koriste njegove usluge. Zemlja poharana, prazna, a Beograd prebogat idejama bez novca. Sve što valja i što svijesti ima ovdje se danas nalazi, možda uzaludno, ali ipak se nalazi ovdje da se pronađe. Ovo je grad u kojem možeš da se pronađeš iako nemaš računicu za to. Beograd je ipak čudo.
Sava, Gazela, Brankov Most, Stari most, Ada, željeznica, ložiona i „picin park“. Ulica Gavrila Principa, koketiraju kurave, gore dimnjaci iz Savamale, šina savija kao u bajaginoj pjesmi i boli bijeda već na prvi pogled. To je možda jedino mjesto gdje misaona imenica može da zaboli. Zamisli živjeti u krugu dvojke, a nemati za hljeb. Taj dio grada me stvarno boli. Čovjek u podzemnom prolazu ispod Zelenog Venca sa gitarom kao „verglaš“ iz Drainčeve poezije i sutra koje nosi opet podzemlje. Taj dio guši sve šarene priče o obećanom svjetlu i šarenim zgradama Beograda na vodi. Ako to nekada i bude izgrađeno ja ću znati da je sve fatamorgana, jer jedna Savamala ostaje da živi iznad vode, iznad filigranskih maštanja u eteru stvarnosti.

Ništa se ne može opisati teže nego ono što je već neko opisivao. Ja opisujem možda najgore. Opisujem nešto što je opjevano najviše puta, a gladno je vječitih stihova i ima toga za sve gladne literate, poete, hroničare i putopisce. Nešto isto pred očima uvijek drugačije sja, a u Beogradu, upravo tako, uvijek drugačije vidiš isti sjaj. Kalemegdan, dosadno monumentalan, pun bisti i zidina. Ništa i svašta u njemu se zateklo. Svaka cigla je po jedna kap krvi nekog branioca. Ušće još odjekuje od plotuna. Rat i ovdje ima lice svakdašnjice pa ti se čini kao da će neko pasti pred tobom pogođen strelom ili šrapnelom. Ja vidim kolske tragove osmanskih kočija koje preko Stambol Kapije voze roblje slovensko u Kulu Nebojšu podno utvrde kalemegdanske.

Nisam ja došao da uzmem nekome dukat, dar ili preuzmem naviku velegrada. Moj grad je mrtav kao i moja navika. Ja sam čovjek bez navika, mentaliteta, bez tog luksuza da sutra postavim neke svoje principe. Ja sam došao da se povinujem i ćutim, da gledam u daljinu i tamo gdje se stapaju moje mogućnosti sa realnostima. Nisam došao da se svetim i inatim no da se posvetim i patim. Došao sam da zaboravim sve što sam bio, da me samelje mašina ove daljine dokle sam dokučio. Živim, dišem, volim. Ništa mi svetije nema od ljubavi, od sreće koju još jedino osjećam, a da nemam razlog uzvišeniji od pukog mog života. Volim život, grijeh i boga nisam upoznao sem neke sjene koja mi nešto božansko nagovještava i ništa više.

Nisam došao ovdje da plačem, ja sam gorštak, takvi ne plaču. Ja mislim da ljudi poput mene odišu, uzdišu i srame se suza. Takvi su svi oni koji tragaju za sobom, a onda ima li veće sreće za njih no da žive u gradu koji je svačiji i nije ničiji. Ovaj grad je poput mene, stvarno ličim na nešto ovakvo. Osjećam se raskošan i srušen u isto vrijeme. Osjećam se pobjednički poražen i uzdignuto zgažen. Osjećam se bolesno zdrav i boemski odbačen, a istovremeno prihvaćen. Ja mislim da ćemo ja i ovaj grad da se uzajamno poštapamo i podapinjemo jedan drugom. Mislim da ćemo da se spetljamo sa tramvajom i varamo na kartama konduktere. Ja mislim, mislim, mislim da će mi onaj meštrovićev kip, što pokazuje genitalije Zemunu, jedno jutro da namigne. Mislim da smo se našli mi pijanci. On beo, a crn i ja mlad, a star. Zar postoji mjesto na svijetu, gdje je umrijeti bolje, od ovoga, razapet između sebe i nečeg što uporno postoji kao sveta riječ.

Prkos, Princip, Pobednik!

Оставите одговор