Andrej Kokotiuha, pisac – Ukrajina treba autore s ambicijom Stivena Kinga

Foto: film.ua

Na Sajmu knjiga „Kijev Spring – 2015“ Endrju Kokotijuha je predstavio svoj novi istorijski roman „Advokat sa Lichakivska“ – prvu knjigu planiranog ciklusa o Ukrajini kao dijelu Austro-Ugarske imperije. Paralelno, došla je knjiga „Kijev bomba“ – roman o Ukrajini u Ruskoj imperiji. Još jedna novina – retro roman „Pun mjesec“ je krajem prošle godine dobio nagradu „Knjiga godine BBC-a“. Pisac je u potrazi za uzrocima događaja u zemlji, u prošlosti, u vrijeme sovjetske okupacije. Paralelno je radio na drugom istorijskom romanu „Slučaj Zelenog poglavice.“
Govoreći o svojim novim knjigama, Kokotiuha je objasnio zašto je bio zainteresovan za pisanje knjiga za masovnu publiku, kao što je „Ukrajinska neogotika“, i šta bi bilo dobro da zamijeni ruske knjige u budućnosti u knjižarama.

Endrju, znamo da je „Advokat sa Lichakivska“ samo prva knjiga u novoj seriji u žanru istorijskog detektiva. Da li će biti uspješna?

Da, to stvarno nije samo knjiga nego kompletan izdavački projekat – serija knjiga sa jednim herojem. Ja već dugo nisam pristajao da radim na tome zbog specifičnog oblika. S jedne strane, da li ste sigurni da se vašem liku ništa ozbiljno neće desiti, jer je besmrtan, kao Džejms Bond, a sa druge – postoje sumnje da li će sve to uspjeti.

To dovodi do sumnji?

Tržište knjiga u Ukrajini još se nije razvilo dovoljno da bi mogao ubaciti takve projekte. U Ukrajini, gde je sve nepredvidljivo, veoma je teško računati na činjenicu da čak i ako se uklapam u ovaj jasan plan i napišem knjigu, recimo, za dva mjeseca, da li će izdavač biti spreman da objavi, a čitalac – da kupi.
Dobra knjiga opstaje samo tamo gdje postoji tržište. Stoga, do tada, napisao sam svoje knjige kao prvi i poslednji put. Možda zato što su moji likovi često slični jedni drugima. Autori, koji rade masovni žanr, često sebi izaberu ovaj jednostavan način – stvore svog Šerloka Holmsa, i napišu o njemu desetine knjiga.

Prioritet je komercijalni uspjeh?

Pišem literaturu koja u svakoj normalnoj zemlji, sa razvojem tržišta knjiga za umjetnost nema nikakve veze, ali je prije svega komercijalni interes. Mislim da ako knjiga ne dostigne komercijalni uspjeh, autor je idiot. A ako jedan od pisaca izjavi da piše za uski krugi ljudi, onda on nije pisac. Stoga, ja radim kao da je razvijeno tržište knjiga.
Izdavač najavljuje žanr tog ciklusa kao „Ukrainski neogotički detektiv“ kao „žanrovski-mozaik sa složenom atmosferom u kojoj se prepliću religija, folklor i detektivska priča“, gjde su izvori slike, priče…
Treba izvući inspiraciju iz narodnih priča. Tu možete naći i detektive i avanturu. Iracionalan svijet je – ono što je njegovo ime – moj pisac broj jedan – Nikolaj Gogolj.
Ukrajinci su iracionalni u krvi. To je naša nacionalna bolest. Ne mislimo glavom, već srcem. Veoma smo sujevjerni. U mojim knjigama junak stalno upada u bajku. On – apsolutno stvarna osoba koja misli i razmišlja racionalno. Odjednom oko njega počne da se odvija nešto tajanstveno: u ruševinama dvorca se pojavljuje duh bez glave, u lokalnoj rijeci stvorenje vuče ljude u vodu…
Ja pokušavam kroz svoje likove da razvijem temu – za svaku horor priču, koja vrši pritisak na emocije, vrijedi sa njom kalkulisati: ako počnemo da mislimo glavom, sve će se vratiti na svoje mjesto.

Komercijalni pristup pisanju istorijskih romana sada je na vrhuncu popularnosti. Šta je još u potražnji, a šta nije, kada je riječ o masovnoj književnosti?

Tržište četvrtu godinu aktivno konzumira sve što je napisano sa istorijskim temama. Zato sada pišem samo istorijske romane i avanturističke detektivske priče. Literatura o savremenim temama za odrasle se prodaje najgore.

Čudno, Evropljani, Amerikanci vole da čitaju samo svoje istorijske romane. Zašto mi ne?

Mi smo, s jedne strane, malo prodajno mjesto, a sa druge – jednostavno nema autora. Imamo 40-45 autora koji su spremni da jednom godišnje napišu knjigu proze.
Naša savremena književnost nije strukturirana i segmentirana. Imamo veliku mrežu knjižara, gde se proizvodi mogu promovisati, ali publika nije upoznata. Ne možete prodati zbirku poezije mlinara. Moramo da znamo svoju ciljnu publiku. Ako to ne znamo – nećemo prodati ništa.

Sa takvim ozbiljnim „rupama“, da li sve možemo riješiti ako iz naših knjižara uklonimo ruske izdavače?

U ovom trenutku postoji alternativna situacija – police su prazne. Ovu prazninu sada, nažalost, ništa ne može da popuni. Ovo važi, usput, i za prevode stranih bestselera. Prošle godine smo prodali samo četiri takve knjige: dvije – Stivena Kinga, jednu – Džona Grišama i jednu “U Nesbit”. To je sve.

Odakle početi da bi se promijenila situacija?

Sada tržište knjiga traži pisce koji nemaju ambiciju da se uključe u umjetnost i kulturu, nemam želju da budem na položaju – “genija koji mijenja svijet“. Oni samo treba da ispričaju priču koja će u nekom trenutku biti interesantna mnogim čitaocima. Ako se svidi publici, sljedeća knjiga ovog autora će biti popularna.

Kriza 2008. se ispostavila bolnom ne samo za male već i za velike izdavače. Da li su ispravili svoje greške? Koja je njihova najveća slabost?

Skoro svi veliki ukrajinski izdavači preživjeli su krizu iz 2008. godine. Ali oni i dalje objavljuju knjige, jednu ili dvije hiljade primjeraka, i nastavljaju da to rade.

Napisali ste biografiju Julije Timošenko i Lucenke Juriji. Planirate li da nastavite ovaj trend političkih biografija?

Ne. Pojava ovih knjiga – nije moja zasluga, to je potražnja na tržištu. Druga polovina prošle decenije je bila zlatno vrijeme kada su ljudi bili spremni da kupe velike količine političke literature. Nakon toga, ljudi su se smirili i prešli na umjetnost – hvala Bogu.
Sa Timošenko nisam se lično upoznao, pa sam morao da pretražujem internet i druge raspoložive izvore informacija kako bih napisao njenu biografiju.

Osim fikcija, Vi se aktivno bavite novinarstvom. Koje je vaše objašnjenje pojma „državljanin“?

Ako autor nije državljanin – on je niko i ništa. Moje knjige su koncentrisane na Ukrajinu. I želim da o mom državljanstvu zna više ljudi, i da ne gledaju na to kao propagandu, ispunjenu patetikom. Uostalom, knjiga – to nije plakat, sa kojim idete na miting. Knjiga je – normalan razgovor, odnosno monolog. Da bi pronašli državljanstvo, dovoljno je da pročitate knjige koje sam napisao.

Lyubov’ Oksha

Leave a Reply