Alpsko penjanje na prokletijski način

Jakob i Matijas su članovi poznatog akademskog alpinističkog kluba iz Minhena (Akademisher Alpenverein Munchen), sa tradicijom  starom 123 godine.

Oni, kao i njihov domaćin u Crnoj Gori, raniji ambasador Njemačke u našoj zemlji gospodin Pius Fišer, sa ponosom pominju dugu planinarsku tradiciju svoje zemlje. Gospodina Fišera znamo odranije kao pasioniranog planinara, koji se može pohvaliti da vrhove Crne Gore poznaje bolje od ogromne većine njenih stanovnika.

Fišeru je bio dovoljan poziv zajedničkog prijatelja iz Njemačke, sa kojim se uspinjao vrhovima Alpa, visovima Kambodže, Mongolije i Tibeta, pa da se stavi na raspolaganje dvojici sunarodnika tokom njihovog tronedjeljnog boravka u Crnoj Gori.

Mogućnost da dođu u Crnu Goru i oprobaju svoju vještinu, za njih dvojicu je imao miris avanture.

“Na Alpima postoje znatno visočije kote , ali nemaju ovako stjenovite vrhove. Tamo su sve staze obilježene za razliku od ovih ovdje, što je imalo posebnu draž za nas”, pojašnjava Jakob i dodaje da nosi posebno snažne utiske sa Prokletija:

“Visoravan okružena planinama iz koje se diže taj oštar vis Koplje, zaista je nešto posebno. Čak je u Alpima jako malo takvih zidova, koji bi se mogli uporediti s Kopljem”.

Matijas dodaje da u Crnoj Gori postoji veliki potencijal penjanja na stijene, čak i u odnosu na Alpe.

“Kod planinara-penjača, nije uvijek najbitnija visina, već konfiguracija terena. Jedan od najvećih prednosti crnogorskih vrhova je taj što postoji mogućnost da se neki pravac prvi put savlada, što je u Alpima nemoguće”.

Durmitor po planu

Mladi alpinisti su prvih dana boravka u Crnoj Gori savladali Bobotov Kuk (2523m) sa još dvoje kolega, koji su zbog obaveza morali ranije natrag u Njemačku. Na Durmitoru su prošli sve staze koje su planirali, a potom su se njih dvojica zaputili na drugi zacrtani zadatak, koji ih je čekao na granici Crne Gore sa Albanijom – na prevoj Maja Karanfili.

Vertikalna stijena Koplje, zid visine 600 metara, odmah je potvrdio opravdanost dolaska u Crnu Goru, pošto svojom impozantnošću i neobičnošću predstavlja pravi izazov za ljubitelje sportskog penjanja.

Inače, pravi naziv za ovu vrstu planinarenja kojom se bave naši gosti je alpsko penjanje, a radi se o disciplini između alpinizma i sportskog penjanja.  Podrazumijeva kombinovano korištenje penjačkih vještina po suvom i zaleđenom terenu, izvan osiguranih staza.

Alpski penjači se u prvoj fazi slobodno penju, potom udaraju klinove i postavljaju sigurnosnu sajlu. Pošto usponi znaju da traju i po nekoliko dana, uveče se pomoću sigurnosnih sajli spuštaju na početnu poziciju, da bi ujutru takođe koristili sajlu do tačke od prethodnog dana, odakle nastavljaju sa savlađivanjem uspona.

“Pravilo je da se sa ovakvih stjenovitih zidova, penjači spuštaju do bazne tačke, ukoliko su prešli manje od 300 metara. U suprotnom, traži se udubljenje u stijeni bezbjedno za prenoćište”, objašnjava Matijas otkrivajući da će naredne godine to i primijeniti kada se vrate u osvajanje Koplja i to sa sjeverne strane, što nikome do sada nije polazilo za rukom:

“Koplje je toliko teško za osvajanje, da je bilo dana kada smo savladavali samo uspon od 40 metara”.

Nekoliko puta im se desilo da su skliznuli tokom penjanja,  a Matijasu je pao djelić stijene na glavu, srećom bez posljedica.

Mještani izdašne predusretljivosti

“Od mještana smo saznali značenje imena Prokletije. Lokalno stanovništvo je bilo izuzetno ljubazno prema nama, a često su nas upozaravali da je veoma opasno to što radimo. Kažu: ‘pustite to i bolje ostanite dolje’, obrazlažući nam ko je sve umro na taj način”, pričaju uz osmijeh.

Pohvalili su nam se da su i na Durmitoru i na Prokletijama pozivani od seljana i čašćavani šljivovicom ili kisjelim mlijekom. Sporazumijevali su se “rukama i nogama”, ali su se i pored jezičke barijere odlično razumjeli sa svojim domaćinima.

Mladići priznaju da nisu bili bez predrasuda o Crnoj Gori prije dolaska. Od svog ministarstva spoljnih poslova, dobili su uvjeravanja da je Crna Gora potpuno bezbjedna za njihov boravak. Takođe su bili oprezni, plašeći se eventualno miniranih polja u graničnom pojasu, kao moguću ostavštinu iz rata 1999. godine.

Briga porodice kao sastavni dio “zanata”

U surovim  i nepristupačnim uslovima, kakvi obično vladaju na njihovim stazama, čovjek mora biti dodatno svjesniji svojih ljudskih, prirodnih ograničenja.  Možda je to dovoljan razlog da Jakob bude religiozan, isto kao i Matijas koji je siguran u postojanje “više sile”, ma kako je “razne religije nazivale”.

Zanimalo nas je kako njihove porodice gledaju na njihovu strast i da li brinu. Dok se Matijas služi trikom, ne pričajući sve sa čime se sreće na ovakvim ekspedicijama, Jakob ima punu podršku u porodici pošto mu je i djed bio zaljubljenik u planinske vrhove, što je krunisao penjanjem na Himalaje. 

“Zahvaljujući tome”, kaže on “imam puno razumijevanje i podršku porodice da se bavim alpskim penjanjem, iako su i djed i pradjed gubili prijatelje na planinarenjima”.

“Uvijek postoji određeni rizik kada se čovjek bavi ovim. Postoje opasnosti objektivne i subjektivne prirode. Čovjek mora biti oprezan, skoncentrisan, dobro pripremljen i stalno u razmišljanju kako da savlada prepreku bez nepotrebnog izlaganja većem riziku. Sa druge strane, postoji niz faktora u prirodi na koje se ne može uticati, kao što su lavine u višim predjelima, odroni, iskliznuća i slično”, nadovezuje se Matijas Holcer.

Boravak u Crnoj Gori će obojici ostati u prijatnoj uspomeni. Riješenost da se iduće godine vrate ponovo na Prokletije u osvajanje Koplja, dodatno će biti ohrabrena željom da upoznaju i druga lica Crne Gore. Ovom prilikom uspjeli su da odvoje samo dva dana za izležavanje na pješčanim plažama Ulcinja.

Oprostili smo se od gostiju iz Njemačke, ne bez divljenja. Njihova volja, ozbiljnost i zrelost, prevazilaze godine starosti. Na licima im se vidjelo da će do povratka naredne godine misliti na Crnu Goru. Tačnije na Prokletije i sjevernu stranu litice Koplje, koja će njih čekati da bude prvi put savladana od čovjeka.

Goran Ćetković

Оставите одговор