Zbjeg

12080748_950198171702883_295108371_nJedino nam okupacija i ratova nije falilo.

Zato je i najviše sinonima u našem jeziku za napad i traženje spasa.

Naše istorijsko pamćenje glasi otprilike ovako – prvi udar Omer paše na Crnu Goru.

Pa onda – drugi udar Omer Paše na Crnu Goru.

Udar.

Kao srčani udar.

Kao moždani udar.

Veli naš narod:

„Dabogda te udarilo među rogove.“

„Udrenica te udarila.“

„Malo je nekima što drže po svijeta nego se i na našu sirotinju nameračili“, to je vazda bila uzrečica naših đedova. A i baba. Pamte i one udare iz nekadašnjih vremena.

Napasti, napadati, okupirati, pritisnuti, saćerati, skoliti, nadjačati, nadbiti, sjebati, uništiti, uniziti, omrčiti, smlatiti, omlatiti, oplijeviti, opljačkati, oplijeniti, uništiti, pobiti, nagrditi…

A odgovor je često bio – Jebali smo im oca za vazda… Ovi se neće više oporaviti… Da se vidi čija majka crnu vunu prede… Ono misli da ođe driješi i veže… Poturili smo im pušku pro koljena… Nije im ovo babovina…

A kad nadjačaju oni što udare, mora se u – zbjeg.

Žene, đeca, đedovi, babe, krave, ovce, koze… I u – brda.

Ostave se kuće koje, potom, počnu da gore.

A nema se gdje nazad.

Često ni naprijed.

Pa ispod bukove krošnje, ispod starca stogodišnjaka ili u zemunicu ako je ko može iskopati.

Da se pretekne. Da se sirotinja sačuva.

Tu se i djeca rađaju.

U ranija vremena davali bi im imena Vuk ili Vukota, Vučko ili Vukojica, Vučeta ili Vukosav, Vuksan ili Vukoman, Vuko ili Vukadin…

Za Titovoga vakta Slobodan ili Slobodanka.

Ili – Dolores.

Danas, ne moramo više u zbjegove. Ionako smo odavno ograđeni.

Torom od demokratskih vrljika…

I mi u toru…

A oko nas cvijeće…

Kad zazvoni čaktar – svi na so, na pruženu ruku – poljubi, poliži ili okreni glavu – kakav ti je kimet.

U svoj toj vjekovnoj i današnjoj zajebanciji pojavi se ponovo – zbjeg.

Zbjeg nevoljnika.

K’o što smo i mi.

Zbjeg – a nije naš.

Zbjeg braće nesvrstane.

A mi taman zaimali – rata i kredita, neplaćenih članarina partijama, računa za struju, vodu, čistoću, internet, školarine, zdravstene preglede, parkinge, registracije, a poneki srećnici i alimentacije…

A treba biti – čojek…

Izaći na crtu…

Pomoći nesretnome narodu.

„A okle“, jeknula bi moja baba Jela. „Iz golog prkna.“

I tako, sjedim kući i – ćutim.

Kroz glavu mi prolaze slike hiljada nesrećnika – veliki, ogromni zbjeg.

Od putnika – namjernika naši stari tražili su kumstvo.

Za nevoljnika davali su – glavu.

Bilo koje vjere.

* * *

Danas je Kurban – bajram.

Sveti praznik onima koji su preko naših njiva pošli da traže spas.

A naša su stada odavno uništena.

K’o i mi – domaćini.

Ostala nam je jedino riječ… A ljudska riječ je vazda značila. Pogotovo kad je od srca.

Bajram šerif mubarek olsun!

Mirko Rakočević

Leave a Reply