Prvo je, po cijenu glave i svoje porodice, od četnika odbranio veliku grupu muslimanske nejači, a poslije je bio jatak zloglasnom četničkom odmetniku Božu Bjelici…
U sjećanjima svih Njego Goločevac je ostao kao veliki razgovordžija i ljeporek, veseljak i šaldžija, vazda oran za doskočicu i na svoj i na tuđi račun. Zbog te i takve naravi i plemenitosti voljeli ga i u kući i u selu i nije bilo društva u koje on nije bio dobrodošao i u kojem se nije umio snaći i prilagoditi.
– Njego je vaktile, za vrijeme one stare Jugoslavije, vojsku služio u Kalinoviku i tamo je neđe sreo i upoznao Milku – doveli su mu je poslije brat Mitar i zet Milojica Komarica – pamti Mile Komarica. – Sa njom je za devet godina izrodio desetoro đece. Ćerke Slavu, Božanu, Vinku, Budu, Joku i Mirjanu i sinove Buda i Vlada. Imali i blizankinje Jelenu i Nevenu, ali su one umrle nedugo po rođenju. Danas je, koliko znam živa samo najmlađa Mirjana, moje kumče, držao sam je u crkvi na rukama, udata je i živi u Štrpcima, i Jovanka – Joka, koja živi neđe u Vojvodini…
A bio vele domaćin kao on: vazda imao pun tor i štalu, buljuk ovaca i krdo govedi, i vazda najboljeg i najljepšeg sedlenika kakvoga drugi nijesu jahali. Bio i veliki ardžija i dočeklija: za prijatelja i važna i mila gosta je moralo biti pa makar mu i familija poslije gladovala, a ni nezvanu i nemilu nikad nije zatvorio vrata.
Jedne noći, odmah poslije Drugog svjetskog rata, na vrata Njega Goločevca banuo Božo Milić, poznatiji kao Božo Bjelica, ubjedljivo najozloglašeniji i najbezobzirniji poslijeratni četnički odmetnik, koji je godinama zlostavljao i narod i vlast na tromeđi Crne Gore, Srbije i Bosne i Hercegovine; sa družinom činio zločine i držao u strahu i narod i vojsku i policiju i godinama vješto izmicao potjerama, zasjedama i zamkama koje su mu postavljali.
Nije mu se Njego poradovao, ali ga ipak primio i napravio mu sklonište na tavanu u duhu tradicije svojih predaka, koji ni krvnika nijesu s praga vratili ako je zaiskao pomoć, već ga čuvali i krili od potjera kao najrođenijeg. Krio i on zadugo Boža iako su tuda potjere svakodnevno vršljale i tragale za njim i njegovom zločinačkom družinom.
U Njegovu kuću jednog dana banuo i Nikola Bugarčić, glavnokomandajući policijskih i vojnih potjernih odjeljenja u hajci na četničke odmetnike. Čuo i on za Njega i njegovog brata, za gostoprimstvo i meteriz- karakter Goločevaca.
Njego ga dočekao kako je najbolje umio, jagnje odmah „platilo glavom“ i tu se razvilo prijateljstvo, dotle da se Bugarčić ubrzo i pobratimio sa Njegom, ne sluteći da njegov novopečeni pobratim krije u kući i zlikovca za kojim on bezuspješno traga:
– Dok su se jednom tako gostili jagnjetinom – priča Zora Goločevac – Nikola Bugarčić upitao Njega: boga ti, pobratime, šta bi ti radio da ti sjutra ovako bane na vrata Božo Bjelica, kako bi njega dočekao? Taman ovako, pobratime, kako sam i tebe dočekao, tako mi krsne slave – odgovorio mu Njego, a Bugarčić prsnuo u smijeh i ne sluteći da pobratim zbori istinu i da i Bjelica za to vrijeme na tavanu glođe pleće od tog istog jagnjeta.
Ime
Od osmoro djece Njega i Milke Goločevac, u životu su još samo ćerke Joka, koja živi u Dolovu u Vojvodini i Mirjana koja je udata i živi u Štrpcima kod Priboja. No, kako je to i prirodno da je u velikim i brojnim porodicama uvijek više i radosti i žalosti, i od ovog plemenitog čovjeka je, ipak, ostao veliki i široki trag, desetine unučadi, praunučadi i čukununučadi, a jedan unuk njegovog sina Vlada nosi i ime svog pradjeda Njegovana – Njega.
Budo Simonović
Sjutra: NI KRVNIK SE S PRAGA NE VRAĆA
