U BiH i Crnoj Gori brane na toku prirode

Neretva (Foto: summitpost.org)

Hutovo blato na jugoistoku Bosne i Hercegovine, elitno lovište nakon Drugog svjetskog rata u bivšoj SFR Jugoslaviji u čijem je sastavu bila i BiH, dobilo je status ornitofaunističkog rezervata 1954. godine, dok je po pitanju mjera zaštite 1995. godine unaprijeđeno u park prirode.

Stanište je 240 vrsta ptica, često selica, i 150 vrsta riba, i znatnim dijelom se prehranjuje vodom Neretve, za koju nadležni imaju dodatne planove. Na ovoj smaragdnozelenoj reci i obližnjoj Trebišnjici treba da se izgradi još sedam hidroelektrana, pored devet postojećih. Tome se protivi nevladin ekološki sektor koji upozorava da će novi objekti bitno uticati na raznolikost ovdašnjeg biljnog i životinjskog svijeta.

Močvare Parka prirode nisu dragocjene samo kao rezervat ptica i riba, najbrojniji i najposjećeniji u ovom dijelu Evrope, gdje čovjek djeluje kao uljez. Ta nepregledna prostranstva na 7.411 hektara pod umirenom vodom, punom života u mulju i isprepletanom rastinju tek ponegde izraslim u drveće, važna su i na mnoge druge načine, tvrde zelene organizacije na čelu sa Svjetskim fondom za zaštitu prirode. One brane i od poplava, sprečavaju zaslanjenje, prečišćavaju vode, ali i skladište ugljenik i smanjuju uticaj klimatskih promjena. „Gruba procjena pokazuje da samo kroz svoja tresetišta Hutovo blato sprečava ispuštanje otprilike 7.000.000 tona ugljen-dioksida u atmosferu, što je usluga koja ima tržišnu vrijednost od oko 200 miliona evra”, naglašava Nebojša Jerković, predsjednik Modrozelene zadruge iz Metkovića. Ali ako se podignu nove hidroelektrane, cio potez će postati slana pustinja za samo 30 godina, upozorava Jerković.

Izgradnjom tri hidroelektrane u području Gornji horizonti i HE Dubrovnik 2 i HE Ombla u donjem dijelu sliva ogromne količine pitke vode, većeg protoka no što Neretva ima ispod Starog mosta u Mostaru, biće preusmjerene ka krajnjoj tački u dubrovačkom primorju. Nešto od proizvedene električne energije ići će za lokalne potrebe, a nešto i za izvoz, i oko ove strategije su saglasna sva tri upravljačka preduzeća (Elektroprivreda Republike Srpske, Elektroprivreda Hrvatske zajednice Herceg Bosne, Hrvatska elektroprivreda).

S druge strane, i Jadransko more kao ishodište Neretve sve više ulazi u kopno i zajedno sa blagotvornim uticajem sredozemne klime donosi i višak slane vode. To je velika prijetnja za natprosječne prinose u području delte Neretve, pa se sve brojniji poljoprivrednici, navikli na dvije žetve žita i dve berbe limuna godišnje, sad plaše za opstanak svojih porodica.

Među tih oko 30.000 poljoprivrednika Hrvatske, kojoj pripada ušće, jeste i Mate Kaleb, živahni sedamdesetogodišnjak. Mate je vlasnik plantaže papaje, manga, japanske jabuke, žižule, zvane i kineska datula, mandarine, grejpfruta… i drugog južnog voća, nesvojstvenog Poneretvlju. Pionirsku ideju, elan i prva stabla Mate je naslijedio od djede moreplovca i sad je na njemu samo da razvija ovaj još uvek eksperiment. Kaleb ne zavisi od prirodnog režima vodosnabdijevanja, već posjed navodnjava uz pomoć pumpi i dugih gumenih crijeva. Ali dotok vode do žednih voćki sezonski zavisi od rezervi u akumulacijama, napominje vremešni farmer. Ova američka odrednica mu dolikuje više nego neka domaća zbog kombinezona od teksasa i slamnatog šešira, nalik radnom odijelu junaka vestern filmova.

Procjena vlasti Hrvatske i BiH da bi najveću korist po lokalne građane i njihovo jeftinije i zelenije snabdijevanje električnom energijom imala dogradnja postojećeg složenog hidroenergetskog sistema na Neretvi i Trebišnjici, po ideji staroj više od pola vijeka. Međutim, ekološke organizacije sumnjaju da se sa realizacijom projekta sada žuri kako bi se preduhitrilo usvajanje Plana upravljanja slivom Neretve i Trebišnjice, koji finansira Svjetska banka i koji podrazumijeva savremenije ekološke kriterijume.

U vrijeme prvih planova cio ovaj hidroenergetski sistem bio je pod jednom, jugoslovenskom kapom, dok sada o njemu razmišljaju dvije države sa tri entiteta. Iako im je cilj načelno zajednički, da proizvode više energije, različito mu pristupaju. Tako je Federacija BiH tužila Republiku Srpsku, kako bi je primorala da preispita zastarjele procjene i strategije uticaja na okolinu prije započinjanja novih radova. „Međutim, nikog ne brine to što se već sadašnjim upravljanjem vodenim resursima u ovom dijelu Dinarskog luka krši Ramsarska i još sedam međunarodnih konvencija i što se tako gazi i nacionalno (hrvatsko) zakonodavstvo u sprezi sa zakonima EU”, naglašava Irma Popović Dujmović iz Svjetskog fonda za zaštitu prirode.

Čelnici džavno-entitetskih elektroprivrednih preduzeća ne komentarišu tvrdnju zaštitara i nisu našli za shodno da odgovore na pitanja autora ovog teksta kolika bi bila korist a kolika šteta od novih brana i hidroelektrana. Ali njihova gledišta su jasnija kad rukovodstvo Elektroprivreda Republike Srpske u Trebinju, na sastanku sa predstavnicima NVO sektora u oktobru 2013. godine (kome smo prisustvovali), nazove majušnu vrstu šarana, popovsku gaovicu (Delminichthys ghetaldii), „tamo nekom ribicom”, skoro nebitnom u odnosu na privrednu zaradu. Iako je vrsta endemska i strogo zaštićena.

Pojedini političari, kao što je Erdal Trhulj, federalni ministar energije, rudarstva i industrije Federacije BiH, javno tvrde da bi se podizanjem malih hidroelektrana regulisao tok reke Trebižat i tako sprečilo sušenje i osipanje stena od sige slikovitog vodopada Kravice. Niko ne pominje kako sprečiti lokalne ugostitelje da vodopad oblikuju prema svom hiru i da dinamitom prave nove slapove što streme ka njihovoj kafani, skrećući od glavnog toka.

Naučnici pitanje posmatraju sveobuhvatno. „Dаljim rаzvojem ovog sistemа, prije svegа reаlizаcijom projektа ’Gornji horizonti’, nesporno bi se još bolje iskoristio аtrаktivni hidropotencijаl slivа Trebišnjice. Osim proizvodnje energije postigli bi se i efekti odvodnjаvаnjа poljа, vodosnаbdevаnjа, nаvodnjаvаnjа, poboljšаnje režimа tokа Bregаve kroz Stolаc”, objašnjava prof. dr Dejan Divac sa Instituta za vodoprivredu „Jaroslav Čarni” iz Beograda. S druge strаne, naglašava, doći će do promjenа prirodnog režimа površinskih i podzemnih vodа u slivovimа ovih rijeka, što će uticati na vodoprivredne potrebe, životnu sredinu i socijаlnа pitаnjа. Zbog toga je važno usaglasiti upravljačka gledišta elektroenergetskih preduzećа međusobno kao i sa savremenim normama.

Složeni upravljački odnosi i zaostajanje za evropskim propisima u BiH učinili su da od javnog nadmetanja za izgradnju pomenutih hidroelektrana odustanu velike svjetske kompanije i prije započete trke. Nešto slično se dešava u susjednoj Crnoj Gori, još jednoj od bivših jugoslovenskih republika, gdje se kuje sudbina rijeke Morače. I gdje je borba između zagovornika i protivnika izgradnje novih hidroelektrana podjednako napeta.

Morača (Foto: booking.me)

Ustavom određena 1991. godine kao prva „ekološka država” na svijetu, Crna Gora ne čini gotovo ništa da opravda taj poseban status, sve su upornija upozorenja nevladinog sektora. Po energetskom pitanju, vlasti su usmjerene na dvije postojeće hidroelektrane na Zeti i Pivi i čak četiri koje treba da se podignu na Morači. Bukvalno da se podignu jer će jedna od brana, po trenutnim planovima, biti visoka 150 metara. Za to vrijeme ekološke nevladine organizacije ukazuju na povoljnosti proizvodnje solarne energije, za šta ova država, kako tvrde, „ima najidealniji položaj u Evropi”. Ili iskorišćavanje snage biomase, u čemu Crna Gora takođe prednjači, a što su ekološki prikladniji potezi bliskom ulasku zemlje u EU.

Zanemarujući predloge ili se braneći prevelikim investicijama, crnogorske vlasti već duži niz godina zagovaraju hidroenergiju. Pozivaju se na razvoj turizma na akumulacionim jezerima premda se turisti na ona dva postojeća mogu izbrojati na prste, dok su nadležne opštine bitno osiromašile baš poslednjih 30 godina od kad su jezera napravljena, naglašava NVO Green home. Obećavaju jeftiniju struju iako još nisu istražili ni razloge zašto se gubi čak 20% električne energije prilikom distribucije. Niti su obračunati troškovi izgradnje hidroenergetskih objekata, dodaju, budući da će zbog propalih javnih nadmetanja račun platiti većinski državna Elektrodistribucija Crne Gore na koju se sveo izbor, odnosno poreski obveznici, zaključuju ljutito. Italijanska firma A2A koja upravlja Elektrodistribucijom CrneGore samo bi skupljala kajmak od izvoza energije, kao i iz suvlasničkog odnosa, upozoravaju neki ekonomski stručnjaci. Drugi su pak uvjereni u isplativost projekta za sve činioce, uključujući i prirodu.

Planirane hidroelektrane promijenile bi opis cijelom potezu potapanjem kanjona Morače, ne popuštaju zelene organizacije. Zastrašujući prizori visova i ambisa, velelepni u svojoj surovosti, postali bi pitomi obrisi. Izmjena vodnog režima uticala bi i na rijeku Taru kojom se Morača hrani, kao i na biodiverzivitet Skadarskog jezera u koje se uliva. „Drastično bi bile ugrožene stalne i migratorne vrste faune Nacionalnog parka Skadarsko jezero, s prvim negativnim posljedicama po reprodukciju”, naglašava Darko Saveljić, ornitolog Centra za zaštitu i proučavanje ptica Crne Gore. Težinu njegovim riječima daje dugogodišnje svakodnevno isplovljavanja u ritove jezera, čije gotovo morsko plavetnilo i prostranstvo Crna Gora dijeli sa Albanijom (u razmjeri tri prema jedan).

Manastir Morača (Foto: wikimedia.org)

Podavljene bi bile i sada glavne saobraćajnice, brojna domaćinstva, kulturno-istorijski spomenici, manastiri… a njihovo izmještanje bi koštalo građane stotinak miliona ili duplo više evra, zavisno da li je procjena vladina ili potiče od nezavisnih stručnjaka. Načini na koje će se novca povratiti krajnje su neizvjesni, ili samonepoznati javnosti. Monasi manastira Morača, velike svetinje za pravoslavne vjernike, s tužnim smiješkom gledaju komad zemlje u litici kanjona koji su jedva pripitomili i koji je s mukom počeo da rađa prve plodove paradajza, luka, krastavca… kao da su već pomireni sa neizbežnim.

I pored moguće štete po okolinu, prednosti iskorišćavanja potencijаlа vode mnogobrojne su, tvrde stručnjaci. Jedino hidroenergetski objekti mogu da proizvedu električnu energiju sa stepenom iskorišćenja većim od 90%, dok je kod solarnih taj procenat od 4% do 2%, a kod termoelektrana na ugalj od 32% do 45%. Nijedna drugа tehnologijа ne omogućаvа аkumulаciju viškа proizvedene energije, dok onima kojima se ne može upravljati višak proizvodnje stvara veliki problem. S obzirom na to dа je riječ o razrađenoj tehnologiji, hidroenergetski sistemi su veomа pouzdаni i imаju dug rаdni vijek, pа je projektovаnje i plаnirаnje efikаsnije nego kod novih postupaka, opterećenih nepoznаnicаma.

Priroda ne zna za cijene kilovata, slobodu tržišta, ni za državne granice. Za prirodu je krš Dinarskog luka celina sa svim nadzemnim i još aktivnijiim podzemnim vodenim putevima gde svaka promjena povlači niz drugih. „Čovjek koji je na sebe uzeo da time upravlja morao bi biti svjestan posljedica svojih postupaka”, sjetno kaže Mate Kaleb.

Kao kad je posljednje ledeno doba zaobišlo reke jugoistočne Hercegovine, a ledom zarobilo vode sjevernijih predela, pa je u slivu Neretve opstalo devet endemskih ribljih vrsta. Čovjek je, ipak, mlad i neiskusan pregovarač, spreman da brza, a često nespreman da shvati da on i priroda nisu suprotstavljeni.

Izvor: Dragana Nikoletić nationalgeographic.rs

Оставите одговор