Tajna kapetana Đorđevića (2) – Nisam prisustvovala sahrani oca

Tek mjesec dana nakon nesreće, kad je navodno nađeno njegovo tijelo, majka nam je kazala da više nemamo oca – kaže Dragana Đorđević – Putica, starija ćerka kapetana Đorđevića

Jedan od prvih snimaka skele mosta na Pjenavcu u izgradnji

U knjizi umrlih u Mjesnoj kancelariji u Međuriječju, u kojoj su upisana imena stradalih na Pjenavcu, uz manje greške u imenima i prezimenima, upisana već citiranim redom i sa datim podacima, stoji napomena da je upis obavljen 27. maja 1962. godine i da je podatke dao službenik Branko Mališić.
Nesumnjivo je, da je to ipak učinjeno znatno kasnije, a ne dan poslije nesreće jer je teško povjerovati da je tog dana velike tuge neko radio o tome, tim prije što je u kolašinskoj opštini bila proglašena trodnevna žalost i mjesna kancelarija sigurno nije radila tog dana. Na ovaj zaključak upućuje i činjenica da su pod tim istim datumom upisana i trojica za kojima se dugo poslije nesreće tragalo – Šućro Šukurica i naročito Ratko Bulatović i Vlastimir Đorđević.

Kapetan Vlastimir – Vlasta Đorđević, pet mjeseci prije tragedije

Potpunu nedoumicu i konfuziju oko stvarnog broja poginulih na Pjenavcu izaziva i to što se u sudskim spisima, obimnom dosijeu o suđenju optuženima, potom i osuđenima za ovu nesreću, tužbama i presudama, stalno ponavlja podatak da su na Pjenavcu stradala dvadeset i četiri graditelja, a da ih je šesnaest teško povrijeđeno.
(Optužnica je, inače, podignuta posljednjeg dana 1963. godine, odnosno devetnaest mjeseci poslije nesreće, jer je istraga vođena veoma dugo, a stiče se utisak da je u tome bilo i određene namjere – da se malo stišaju strasti i vrijeme učini svoje, da se sudi u mirnijoj atmosferi i bez neminovnog pritiska javnosti, naročito rodbine stradalih, prim. B.S )
Pošto se ni u spisima istrage, ni u optužnici, a na kraju ni u presudama ne saopštavaju imena i prezimena poginulih i teško povrijeđenih, ostaje samo da se nagađa ko je i zašto dodatno „skratio“ spisak žrtava, da li je i to bio neki smišljeni pokušaj da se i na taj način makar malo umanje strašne posljedice ove katastrofe.

Ratko Jovanov Bulatović – i za njim se tragalo gotovo mjesec dana

Sumnju u stvarni broj žrtava na Pjenavcu ne otklanja ni monografija „Putevi u Crnoj Gori 1945 – 1985“, ozbiljna knjiga koja je objavljena 1985. godine i u čijem je redakcijskom odboru bilo više poznatih stručnjaka iz ove oblasti, a glavni i odgovorni urednik je bio, sada nažalost već pokojni, inženjer Ljubomir – Ljubo Boljević, jedan od savremenika i na određeni način uključenih u izgradnju ovog mosta:
„Most na Pjenavcu – piše pored ostalog u toj knjizi – ostao je ne samo najveća već i najtragičnija prepreka sa kojom su se susreli hrabri graditelji ove dionice (misli se na dionicu Jadranske magistrale od Titograda do Manastira Morače, prim. B.S). Gradilište mosta na Pjenavcu, 26.maja 1962 godine, zadesila je teška nesreća. Iznenada, u najkritičnijem času, dok su radnici inžinjerijskih jedinica JNA nastojali da ugrade posljednje kubike betona u tjemena lukova, velika lepezasta skela nije izdržala, srušila se zajedno sa svim graditeljima koji su se zatekli na njoj. U izlomljenoj gomili drvenih greda, iskrivljenog betonskog gvožđa i razbijenih blokova betona našlo je smrt 25 radnika, tehničara i inženjera (naglasio B.S).“
U ovim nedoumicama oko stvarnog broja poginulih na Pjenavcu, ko je i iz kojih razloga dodavao a ko skraćivao taj tužni spisak, posebnu pažnju pobuđuje ime glavnog inženjera, ne samo na mostu Pjenavac već na cijeloj dionici Jadanske magistrale od Titograda do Kolašina, kapetana Vlastimira – Vlaste Đorđevića.
Ni u jednom od izvještaja i tekstova objavljenih neposredno poslije tragedije, naime, nema njegovog imena, ni među poginulima, ni među povrijeđenima, baš kao što se ne spominje ni Ratko Bulatović, radnik iz rovačkog sela Cerovica („Pobjeda“, na primjer, u svom tekstu, osam dana poslije nesreće, samo kaže da se još traga za dvojicom poginulih).
Ta zagonetka otvorena dan posle nesreće, vaskrsla je tokom suđenja optuženima za tragediju na Pjenavcu, a na težini će – posebno kad je u pitanju Đorđević – dobiti tek tridesetak godina kasnije, dotle da će se nametnuti sasvim ozbiljno pitanje da li je Đorđević uopšte poginuo na Pjenavcu, odnosno da li je to, možda, neko već tada, odmah poslije nesreće, znao da Đorđevićeva sudbina nije razjašnjena, da on i ne počiva na Novom groblju u Beogradu. Da li je crnogorsko pravosuđe znalo za tu zagonetku i nije htjelo da pristane na nekakvu ujdurmu koju je, po svemu sudeći, sa mrtvim ili sa živim kapetanom Đorđevićem napravila vojna bezbjednost? Da li je pravosuđe zato „skratilo“ spisak poginulih i uporno barata sa podatkom o 24 poginula na Pjenavcu, uprkos činjenici da je u zvaničnim knjigama umrlih upisano 25 imena, pa i ime kapetana Vlastimira Đorđevića?

Šućro Šukurica

Odgovora na ova pitanja nema ni poslije pedeset godina, a u međuvremenu se dogodilo toliko, u najmanju ruku indikativnih i neobjašnjivih pojedinosti i detalja da priča o sudbini kapetana Đorđevića poprima razmere klasičnog krim-romana:
– Meni je bilo deset godina, a mlađoj mi sestri, pokojnoj Biljani, šest kad je 26. maja 1962. godine popodne stigla vijest o nesreći na Pjenavcu – kazuje šezdesetogodišnja Dragana Đorđević – Putica, starija ćerka Vlastimira-Vlaste Đorđevića, nekadašnji turistički vodič „Putnika“ i drugih agencija, koja sa ćerkom Milicom sada živi u Beogradu. – Tada smo živjeli u ulici Braće Nedića, u takozvanoj oficirskoj zgradi – to je preko puta hotela „Metropol“.
Mama je tih dana bila bolesna, neka teška prehlada je složila u krevet, pa smo sestra i ja bile kod bake na Zvezdari. Mnogo kasnije sam saznala da je na vrata sa strinom Milom tog popodneva banuo neki visoki oficir, pukovnik, šta li, i majka je već po izrazu na njegovom licu shvatila šta se desilo.
Nama, naravno, niko ništa nije kazao, ali sam ja nekako slutila da se desilo nešto strašno. Cio mesec dana potom sestri i meni nisu dali da mrdnemo iz kuće, ni u školu nismo išle i tek kasnije sam shvatila da je to bilo stoga što su se plašili da nekako od djece ne saznamo istinu.
Naša majka Milena je, inače, bila jedna stroga i autoritativna žena, koja nije volela ništa da ponavlja – dovoljno je bilo samo jednom nešto da nam kaže i tu više nije bilo pogovora.
Prošlo je tako više od mjesec dana i tek kad je stigla vijest da je naš otac nađen, majka nam je kazala da više nemamo oca, da je on poginuo u Morači, na mostu koji se srušio prilikom izgradnje i da je njegovo tijelo tek sada nađeno.
Sahrana je, koliko se sjećam, obavljena 30. juna 1962. godine, ali majka nam nije dopustila ni sahrani da prisustvujemo, nastojala je na sve načine da nas zaštiti i poštedi tih šokova.

Biljana i Dragana Djordjević malo pošto su saznale da su ostale bez oca

Poslednji dan rada

Tog 26. maja 1962. godine kapetanu prve klase, inženjeru Vlastimiru Đorđeviću, vojnom stipendisti, najboljem studentu u generaciji, isticao je poslednji dan desetogodišnjeg obaveznog rada kod vojske i već sjutradan je trebalo da odluči da li će skinuti uniformu i posvetiti se nekom poslu u civilstvu ili će i dalje ostati pod opasačem.
On je, inače, sve vrijeme, a posebno kada su počele pripreme za betoniranje lukova i završne radove na mostu Pjenavac upozoravao da se ne radi dobro i po propisima, da u trci sa vremenom i nastojanjima da se most završi prije roka ima previše rizika, žalio se i nadležnoj višoj komandi i tražio da se umiješa inspekcija, ali su svi ostali gluvi na ta upozorenja. O svemu tome kasnije, kad je počelo utvrđivanje odgovornosti za tragediju, niko, sem njegove supruge Milene, nije ni riječ progovorio a kamo li da uzme na odgovornost one koji su se oglušili o upozorenja stručnjaka.

Budo Simonović

(Sjutra: TAJANSTVENI POZIV IZ ALŽIRA)

Оставите одговор