Šupalj kao sarajevski vodovod

Foto: sarajevotimes.com

Sarajevo je već dvije decenije u apsurdnoj situaciji – iako bogato rijekama, podzemnim akumulacijama, i vrelima, česme u njegovim domaćinstvima skoro svakodnevno ostaju bez vode.

„Istina je da Sarajevo bukvalno leži na vodi, i to veoma kvalitetnoj i čistoj, a da je domaćinstva imaju sve manje i da su redukcije skoro svakodnevne. Mi znamo da je naše preduzeće omraženo, da nema dana da nas građani ne spominju i ne psuju, ali naši napori da vodovodni sistem, koji je u izuzetno teškom stanju, održimo i snabdijemo grad sa što većom količinom vode su ogromni“, kaže Kenan Đipa iz Službe za proizvodnju i distribuciju vode u Javnom kantonalnom preduzeću Vodovod i kanalizacija Sarajevo.

Dok se strmim i krivudavim sarajevskim ulicama vozimo prema izvorištu Mošćanica, jedinom vodovodnom pogonu koji je na rubu grada i ima prirodan pad vode, Đipa priča kako se Vodovodu u prosjeku dnevno prijavi 20 kvarova na vodovodnoj mreži te da bude između 30 i 40 pritužbi građana.

Dva puta istekao rok upotrebe

„Ljudi nam psuju, vrijeđaju nas, prijete, nekad su to i ozbiljne prijetnje, traže da se ukine redukcija vode, ali mi smo nemoćni“, priča dok se istovremeno javlja na telefon, na koji mu prijavljuju nove kvarove i nove pritužbe.

Ni njegov kolega Zaim Sinanović ne ispušta telefon iz ruke – javljaju mu o novim kvarovima, traže interventne ekipe…

„Gdje je sad puklo?“, pita više za sebe i potom naziva nadležnu službu. Kaže da su kvarovi u gradu takvi da iziskuju angažman velikog broja radnika,  a nerijetko i izvođenje teške mehanizacije na teren.

Prilazeći vrelu, primjećuju da rijeke Mošćanice skoro i nema – samo jedva vlažno korito.

„Svu smo vodu uzeli“, kaže Đipa, objašnjavajući kako moraju zahvatati veće količine vode i slati je u grad, jer, zbog povećane potrošnje tokom pretoplih dana i dotrajale vodovodne mreže, rezervoari su više prazni nego puni.

On i Sinanović objašnjavaju zbog čega su Sarajlije žedne pored tolike vode koja ih okružuje.

„Pravo da vam kažem, ne znam odakle da krenem, ali najveći problem je zastarjela vodovodna mreža, kao i kompletan sistem prikupljanja vode, njenog čišćenja i distribucije do korisnika. Osamdeset posto opreme koju koristimo je dva puta knjigovodstveno otpisano, odnosno prošao joj je rok upotrebe. Još uvijek ima velika kilometraža cijevi koja potiče iz austro-ugarskog perioda“, kaže Đipa, a njegov kolega Sulejman Olovčić, koji je zaposlen na vrelu Mošćanica, to stanje slikovito opisuje riječima: „Sarajevski vodovod je šupalj k’o đevđir [cjediljka].“

Pričaju kako, zbog šuplje i neispravne mreže, ali i skoro 70.000 nelegalnih priključaka, velikog broja neplatiša, nedostatka investicija za rekonstrukciju i sanaciju sistema i sveopće nebrige vlasti za funkcioniranje gradskog vodovoda, gube skoro 70 posto vode koje šalju u isporuku, a što je u rangu sa siromašnim afričkim zemljama.

Zakrpa na zakrpu

Dok pokazuju zahrđali i zastarjeli sistem pročišćavanja vode u pogonu na Mošćanici, a za koji kažu da je, zapravo, u najboljem stanju, jer je nakon rata adaptiran, objašnjavaju kako skoro nikad nemaju novca zamijeniti kompletnu jednu cijev, nego samo dio koji pukne ili se pokvari.

„Mi samo krpimo, kao kad se krpe stare hlače, sve zakrpa do zakrpe, a nikako da skupimo dovoljno novca i kupimo nove“, priča Đipa.

Objašnjava kako je sarajevski vodovod jedan od najkompliciranijih u Evropi, zbog specifične konfiguracije tla: „Mi svu vodu prikupljamo u nizinama, iz podzemnih i otvorenih akumulacija, i onda je pumpama izbacujemo na visinske dijelove grada. To je jako težak i skup posao. Ovaj vodovod čak ispumpava vodu i na planine Igman i Bjelašnica“.

Kažu da Vodovod samo za struju, koju troše pumpe, mjesečno plaća po 425.000 eura, da su do 2013. godine imali potporu Vlade Kantona Sarajevo, koja im je godišnje davala tri miliona eura poticaja.

„Sav taj novac davali smo za struju, ali ni to nije bilo dovoljno, pa smo još morali dodavati“, objašnjava Đipa. Kaže da od 2013. godine naovamo, više nisu ništa dobili od kantonalne Vlade, jer su budžetska sredstva smanjena.

Pitamo ih kako, iako imaju vlastiti proizvod – vodu, te sistem naplate, nisu za 20 godina uspjeli vlastitim sredstvima izmijeniti i modernizirati bar najugroženiji dio mreže.

Uradili su, vele, rekonstrukciju na pumpnoj staniciAlipašin Most te izmjenu nekoliko desetaka kilometara vodovodne mreže, ali da je to maksimum, jer su gubici preduzeća ogromni.

„Mi isporučimo devet miliona kubika vode, a naplatimo samo dvammilionakubija“, ističe Đipa.

Šteta iz ratnog doba

Vodovod nema mogućnost individualnog isključenja vode neredovnim platišama, jer, kažu, u neboderima i drugim zgradama kolektivnog stanovanja ne postoje posebni priključci za svaki stan, a od onih koji se nelegalno priključuju na vodovodni sistem ne mogu putem suda naplatiti odštetu, jer se, po postojećem zakonodavstvu, to svrstava u red prekršaja.

„Zamislite, kad neko ne plaća struju – to je krivično djelo, a kad ne plaća vodu – onda je to prekršaj“, kaže Đipa. Ipak, nada se da će aktuelna kantonalna vlast konačno „izgurati“ izmjenu zakona, kojom će i nelegalno priključivanje na vodovodnu mrežu biti tretirano kao krivično djelo.

Građani, kojima je redukcija vode i njena visoka cijena skoro pa svakodnevna tema razgovora, ne prihvataju opravdanja iz Vodovoda, a najviše ih ljuti kada stigne isprika kako je vodovodna mreža neispravna zbog – ratnih dejstava.

„Kakav rat? Pa to je bilo prije 20 godina! Meni se za to vrijeme rodio unuk, prohod’o, proprič’o, završio osnovnu i srednju školu, eno ga i na fakultet kren’o, samo što se ne oženi, a oni nisu u stanju popraviti vodovodne cijevi“, kaže ljutito građanka Sarajeva Aiša Ahmetović, i dodaje da je valjda red da za novac koji daje svaki mjesec ima 24 sata vodu u svojoj česmi.

Vode ima, ali i redukcije

Kenan Đipa, koji otvoreno kaže da Sarajevo ima tolike količine vode da bi i u vrijeme najveće suše i toplotnih udara moglo danonoćno imati vodu i da stoga razumije bijes građana, rezignirano konstatira da je nemoguće bila šta popraviti bez milionskih ulaganja.

Kaže da ne postoji nikakav „novi projekat“ koji bi dugoročno mogao riješiti pitanje redovnog snabdjevanja Sarajeva vodom, ali da bi zamjena postojeće mreže i popratnih objekata to omogućila.

„Ne mogu tačno reći koliko je to novca, ali znam da su to milioni i milioni.“

Taj novac Vodovod nema, ali bi kompanija, kao što je to svojevremeno uradila Tuzla, mogla, uz pomoć kantonalne vlasti, tražiti povoljan kredit.

„Prije nekoliko godina je bio aktuelan kredit Evropske banke za razvoj od 30 miliona eura i ne znam zašto je on stopiran. Sada je taj kredit ponovo na dnevnom redu i mi se nadamo da ćemo ga uspjeti dobiti“, kaže Đipa, s napomenom da će, ako dobiju ta sredstva, to biti dovoljno za sanaciju tek 80 kilometara dotrajalih cijevi te obnovu prioritetnih komponenti vodovodne i kanalizacione mreže, ugradnju mjerne i kontrolne opreme, snabdijevanje postrojenja električnom energijom i hlorizaciju.

Kada će i hoće li Sarajevo dobiti novi vodovodni sistem, ne znaju tačno ni u JKP Vodovod i kanalizacija.

Kažu da će i dalje raditi sve što je u njihovoj moći da u šupljem sistemu održe što više vode i isporuče je građanima, a što se tiče dugoročnog i konačnog rješenja, jedino ga vide u zajedničkoj akciji svih aktera – građana, kao kupaca vode, od kojih traže štednju vode i uredno plaćanje računa; onih koji se nelegalno priključuju i još više oštećuju ionako teško oštećenu mrežu; od kantonalne Vlade, od koje očekuju asistenciju u poboljšanju zakonske regulative, pomoć iz budžeta i asistenciju pri traženju kredita i davanju garancija.

Izvor: Al Jazeera

Оставите одговор