Šaptač u groblju na Trgu pjesnika u Budvi

Foto: barinfo.me

Na Trgu pjesnika u Budvi predstavio se ovog ljeta i Miroslav Jovanović Timotijev, poznati crnogorski pjesnik, koji je budvanskoj publici priredio jedno, po svemu izuzetno i zanimljivo veče poezije.

On je stigao sa zbirkom poezije “Šaptač u groblju“ (nove i izabrane pjesme, u izdanju Kulturnog centra Bar),  knjigom koja, kako je istakla novinarka Vesna Šoškić, koja je sa Timotijevim vodila razgovor na budvanskoj pjaceti, obilježava četrdeset pet godina njegovog istinskog življenja sa poezijom, i uz poeziju, i na neki način je sublimat cjelokupnog pjesničkog stvaralaštva Timotijeva – pjesnika o kome su pisali mnogi književni kritičari i akademici.

“On je pjesnik posebne poetičke niti, koji po povjerenju koje ima u poeziju ponajviše liči na Grke koji su poeziju smatrali za sasvim osoben fenomen koji se razlikovao od cjelokupne umjetnosti (nije bila materijalna i nije se mogla dosegnuti poštovanjem pravila), i koji su isticali da ima psihološku sposobnost (da upravlja dušama, da fascinira, očarava, zavodi um)”, zapisala je kritičarka Svetlana Kalezić Radonjić. Osvrćući se na zapis Željka Milovića, barskog književnika i publiciste, ona je istakla da je Miroslav Jovanović Timotijev prevashodno poznat kao pjesnik, ali da je zapažen i kao esejista, kolumnista i književni kritičar.

“Poznavaoci litarature ga tituliraju ‘princom grobljanske poezije’, i ‘posljednjim ukletim pjesnikom’, dobitnik je mnogih književnih nagrada i priznanja, prevođen je na nekoliko stranih jezika i zastupljen je u pjesničkim antologijama. Objavio je knjige poezije “Plamteće saće”, “Opet lože oblake”, “Pustoš još pjeva”, “Autopsija senke”, “Laureat paučine”, “Vječnost i druge čežnje”, kao i četiri knjige poezije za djecu – zbirke “Svetionik”, “Kuća na oblaku”, “Nacrtaj mi petak” i “Papirne lađe” (nove i izabrane pjesme).

Zahvaljujući se mnogobrojnoj publici koja je došla da ga čuje, Timotijev je najpre izjavio da “donosi blagoslov stare masline, i da mu budvansko more miriše na Kolumbov san“.

“Ako bih pravio neki rezime ovih četrdeset pet godina, mogao bih da kažem da sam prilično zadovoljan. Podsjetio bih da Branko Lazarević, par exelans intelektualac, koji je pisao knjige, eseje, studije o jednom Betovenu, jednom Dostojevskom i drugim najzanačajnijim stvaraocima u umjetnosti, na jednom mjestu kaže da bi onaj ko piše morao u sebi da ima književnog kritičara koji je sposoban da ocjeni književno djelo, a da onaj ko predstavlja tuđe djelo, da bi morao da ga osjeća. Dakle, radilo se o tome da se književna djela što više približe čitaocima, publici. Danas smo, međutim, svjedoci neke takozvane normativne književne kritike, koja se svojim značanjem jednostavno postavlja iznad značenja književnog teksta. I maltene, neka mi ne bude zamjereno, pojavljuje se kao nekakav suvoparni sudija jer se, gledano sa nekog psihološkog apekta, vrlo dobro osjeća taj nedostatak ljubavi. Mislim da, ipak, mi koji se bavimo književnim stvaralaštvom, u principu ne bi trebalo da brinemo o tome, jer nailaze nove valorizacije. Kako se kaže, vrijeme je najveći sudija, i svi ćemo mi ovom valorizacijom doći na ono književno mjesto na rodoslovnom stablu poezije. Jedan moj prijatelj kaže: kao što za sve velike ljude ima mjesta u ljudskom pamćenju, tako i za sve male ljude ima mjesta u ljudskom zaboravu. Istinski ne brinem, nadam se samo da će ovo što sam uradio biti  pošteno  valorizovano”, izjavio je Timotijev, uz opasku da je ipak najnezahvalnije govoriti o sebi i svom književnom djelu.

Timotijev je govorio i o tome kako osjeća neko svoje duhovno nadrastanje, bez obzira na godine koje ima, neko dvojnikovanje svijesti, i da bi, poučen primjerima ovakvih književnih velikana, kada bi mogao, potražio još jedan život za poeziju.

“Ne znam da li još tražim svoju savršenu pjesmu, mnogi misle da je možda ta pjesma u nekom papiru ove ili neke druge moje knjige, a možda se još nalazi u bjelini hartije. Za mene je poezija kao religija, ima zadatak da prenosi dar i obožavanje, ali za razliku od religije poezija dozvoljava slobodnu misao pojedinaca. Jesam religiozan, ali u pjesničkom smislu, i poeziju stavljam iznad svega. Jedan Josif Brodski kaže – poezija ima izvjestan apetit prema praznini. Počnimo, na primjer, od praznine beskraja, što se lijepo uklapa u moje mišljenje da je poezija univerzum, a svaka riječ kontinent opkoljen okeanom sa hiljadama iskri. Poezija je enigmatična, poezija je odsjaj, meni je vrijedelo živjeti s poezijom i za poeziju”, istakao je Timotijev.

Svoj nastup na Trgu pjesnika nadgradio je vrlo emotivnim uzbudljivim i nadahnutim govorenjem svoje poezije, pričama o svojim korifejima, mađarskom piscu Beli Sabašu, ruskoj pjesnikinji Ani Ahmatovoj, sjećanjem na Branka Miljkovića, Oskara Daviča, a posebno na čuvenog profesora iz Nikšića, Mirka Stanišića, koji je predavao Svetlani Velmar Janković, Branku Banjeviću, Šaranoviću i drugim velikim umjetnicima. Mirko Stanišić, kako je istakao Timotijev, možda ga je podsvjesno ili nadsvjesno uputio na ono onometafizičko u poeziji.

Svi veliki pisci su uglavnom nezadovoljni svojim djelom

“Znam ja i mane svoje poezije, i vrline, ali, ako bih tražio još jedan život, tražio bih ga zbog poezije, jer mi se čini da bih je još bolje čitao, i da bih joj se još više predao. Želim ovo da ‘ilustrujem’ nekim primjerima – u ovoj publici koja me sada sluša je i uvažena dama i novinarka Branka Bogavac, čiju sam knjigu ‘Razgovori u Parizu’ sa velikom znatiželjom i ushićenjem čitao. U njoj su obuhvaćeni mnogi najzanačajniji i veliki pisci dvadesetog stoljeća, i čitajući njen razgovor s Borhesom, gdje ga ona pita o njegovom književnom radu, bio sam više nego iznenađen. Borhes odgovara da se više gordi stranicima koje pročitao, nego onim koje je napisao. Na njeno insistiranje da je on upoređivan sa Homerom, sa Miltonom, Borhes opet slično odgovara – ja sam nešto pisao fragmentarno, iako je to stalo u nekih dvadeset tomova. Na kraju, on kaže – ne, ja nisam skroman, ja sam samo lucidan. Čitajući razgovore sa Sijoranom, sa Armadom, stekao sam uitisak da su svi tako veliki pisci skoro nezadovoljni svojim djelom, a to je najverovatnije u odnosu na to što oni sada znaju da su mogli da urade, a možda ipak nisu uradili.”

Izvor: Vuk Lajović vijesti.me

Оставите одговор