„Salon Kiti“, nacistički bordel – špijunski centar

SS je u kratkom vremenu pohapsio nekoliko desetina berlinskih prostitutki i odabrao 20 pogodnih za posao špijuna, pored onih koje su tamo već radile. Bordel madam Zamit potom su temeljno preuredili o trošku države, posijavši nebrojene mikrofone i tajne prostorije za nadzor aktivnosti. U tom trenutku bordel je dobio ime „Salon Kiti“

Foto: Wikipedia, blic.rs

Od 1939. njemačka paravojna formacije Šucštafel je u Berlinu držala vlastiti bordel da bi preko tamošnjih prostitutki i alkohola izvlačila povjerljive informacije. Njemačke ugledne ličnosti, diplomate, industrijalci, turisti, koga god su već nacističke vlasti smatrale potencijalno korisnim izvorom informacija, pokušale su ga tih godina privoljeti na ugodno druženje na trećem spratu zgrade na adresi Gajsebrehtštrase 11 u berlinskom Šarlotenburgu.

Bordel se zvao „Salon Kiti“ i izvorno ga je osnovala najslavnija berlinska madam Katarina Zamit, koja se koristila umjetničkim imenom Kiti Šmit još početkom 1930-ih. Tada je imala 50 godina i, kao prava, rođena Berlinka koja je provela cijeli život po slavnim berlinskim kabareima, nije previše voljela naciste. Novac koji je zarađivala slala je preko izbjeglica iz Njemačke u britanske banke.

I tako sve do avgusta 1939. kad je shvatila da je posljednji trenutak za bijeg prije izbijanja rata. Međutim, Gestapo je nju i njenu ćerku uhvatio na granici s Holandijom, poslao je nazad u Berlin i ucijenio je. Ili će sarađivati ili… Ideja o otvaranju takvog bordela poticala je od Rajnharda Hidriha, čovjeka koji je kao protektor počinio užasne zločine po Češkoj i koji je, kao šef Glavnog bezbjednosnog štaba, pod sobom imao i Gestapo i Kriminalističku policiju.

SS je u kratkom vremenu pohapsio nekoliko desetina berlinskih prostitutki, između njih napravio selekciju i odabrao 20 pogodnih za posao špijuna, pored onih koje su tamo već radile. Bordel madam Zamit potom su temeljno preuredili o trošku države, posijavši nebrojene mikrofone i tajne prostorije za nadzor aktivnosti, da bi na kraju operacija mogla početi. U tom trenutku bordel je dobio ime „Salon Kiti“.

Djevojke koje su nacisti tražili opisali su kao „inteligentne, da govore strane jezike, da su izrazito nacionalističkih nazora i da imaju iskustvo u poslu“. Svakog dana podnosile su izvještaje, ali za mikrofone, kao ni za pet operatera u podrumu, nisu znale. Šifra za mušterije s posebnim tretmanom bila je: „Dolazim iz Rotenburga.“ Istog trenutka dotični bi mogao besplatno da bira s kojom od devojaka želi da se druži, dobijao bi poklone, nije se žalilo na najboljim vinima i čemu god.

Foto: Wikipedia, blic.rs

Među gostima u devet soba bordela tako su se nalazili ljudi poput Galeaka Ćana, zeta Benita Musolinija i njegovog ministra spoljnih poslova, za kojeg se saznalo da njegovi stavovi o Adolfu Hitleru nisu posebno pozitivni. SS-ov general Sep Ditrih jednom je prilikom upriličio cjelonoćne orgije sa svih 20 djevojaka.

Za Jozefa Gebelsa saznalo se da obožava da gleda lezbejske seksualne odnose, što je jako zanimljivo, jer se za homoseksualnost u Trećem Rajhu inače završavalo u koncentracionim logorima. U nekoliko inspekcijskih obilazaka u bordelu se pojavio i sam Hajdrih, samo što su tada mikrofoni bili isključeni. U bordel se jednom prilikom uvalio čak i britanski agent Rodžer Vilson, ali pod lažnim identitetom rumunskog sekretara za informisanje Lube Kočeva.

Samo, on je tu priliku iskoristio da uoči gdje su mikrofoni, te je tri uspio žicama da spoji i sredi da i britanske tajne službe mogu da prisluškuju dio tajni koje su se otkrivale u sobama. Očigledno bordel vrlo brzo baš i nije više bio tako tajan projekat. I tako sve do jula 1942. kad je jako oštećen u bombardovanju. SD je od projekta odustao, a madam je dobila naredbu da o svemu ćuti.

Nakon rata, istočnonjemački Štazi procijenio je da je SS tokom rada bordela prikupio 25.000 snimaka, ali je u poslednjim mjesecima bjesomučnog bombardovanja Berlina sve do jednog uništen. Madam Šmit o tome nije govorila sve do smrti 1954. niti je odala identitet ijedne od radnica. Bordel su potom preuzeli njeni sin i ćerka, a u 1990-ima postalo je nakratko sklonište za tražitelje azila.

Izvor: express.hr, blic.rs

Leave a Reply