„Prokleta avlija“ po Milošu Isailoviću

Foto: bitef.rs

Sa Milošem Isailovićem razgovaramo po njegovom izlasku iz „Proklete avlije“, ili sa scene Između crkava, u Gradu teatru, gdje su je i ovog ljeta plesali beogradski igrači. Tu predstavu, po Andriću, koprodukciju budvanskog festivala, beogradskog Narodnog pozorišta i Nacionalne fondacije za igru Aje Jung, potpisali su izraelska koreografkinja Dana Rutembarg i reditelj Nebojša Bradić, a ovoga puta nju je mogla da vidi i publika na Cetinju i u Tivtu. Pomenuti igrač ovde se već četvrti put predstavio u komadima u kojima su pokretom ispričana velika književna djela, što je gotovo postalo i znak igre ovog festivala.

Baletska priča Miloša Isailovića, danas afirmisanog mladog umjetnika, ima i svoju zanimljivu predigru. U rodnoj Loznici, rano je primijećen dečko sa tijelom kao od gume. Tako je prva od mnogobrojnih sala koje će objeležiti njegov život bila gimnastička. Nedugo poslije, on je već tamo gde se uče takozvani popularni plesovi. I taj lepi „pokret-okret“ njemu brzo postaje laka igra. Jeste kuća Isailovića bogato okićena njegovim medaljama sa raznih takmičenja (samo zlatnih 72), ali to je već signal da je došlo vrijeme za jedan novi, veći korak – prelazak u baletsku salu.

– Za takvu odluku ogromne su zasluge moje tetke Milijane. Ona je moje uši prosto hranila svojim divnim pričama o igri i njenim herojima. A meni mladom-ludom nije trebalo mnogo… Od lakog straha od velegrada daleko je veći bio moj san o igri i, sa 12 godina, zaputio sam se pravo na onu meni najvažniju adresu u prijestonici – baletske škole „Lujo Davičo“ – seća se Isailović svojih početaka.

U tom uzrastu on je, ipak, malo zakasnio sa upisom u pomenutu školu. U njegovom slučaju, to i nije bila previsoka prepreka; samo je malo ubrzao stvar i četvorogodišnju nižu baletsku školu završio za samo godinu dana. Nastavlja da grabi napred i na velikom baletskom takmičenju, u Berlinu, osvaja izuzetno vreijdnu nagradu-stipendiju: četiri godine školovanja na prestižnoj Baletskoj akademiji u Cirihu.

Nije tamo sastavio ni godinu! A šta se desilo?

– Desio se, po meni, veliki nesporazum. U Berlinu sam nagrađen u kategoriji savremene igre, a u Cirihu su hteli da od mene naprave vrhunskog klasičnog igrača. Žao mi je što je, eto, jedan klinac razočarao te vrhunske pedagoge, ali… ja sam morao da poslušamsvoje srce. Što i danas činim. Nedavno sam otišao u Njujork, u „izvidnicu“, posla radi. Da provjerim: ostati ili ne ostati tamo? Prevagnulo je ovo drugo. Pojavio sam se i na četiri audicije i –na svakoj prošao. Samo što u svemu tome ja nisam dovoljno video sebe. I pomislih: zar još jedan nesporazum – sada sa Njujorkom? U Beogradu, i Evropi, meni je bolje – kaže Miloš Isailović.

A na Isailovićevom putu igre bilo je i klasike i neoklasike. Naravno, u Narodnom pozorištu, i posebno se pamti njegov Faustin u „Dami sa kamelijama“. Danas je on isključivo igrač savremene plesne scene i najveći dio tog opusa ostvario je u Bitef teatru. Između ostalog, bio je Dante u „Božanstvenoj komediji“ poznatog koreografa Edvarda Kluga, a nedavno se veoma istakao i u njegovim „Pticama“, po Aristofanu. Toliko da mu je ovaj odmah ponudio još jedno plesno prelistavanje te odabrane Klugove „lektire“. Ovoga puta biće on naslovni junak u Ibzenovom „Per Gintu“, čija je premijera u novembru, na mariborskoj sceni.

–U sebi sve češće potražim i koreografa. Jer ako to jesi, vreme je da to i pokažeš. Iza mene su dosad samo manji radovi, dok u fioku pohranjujem ideje i planove za celovečernje komade. I prvi takav – zvaće se „Dunjaluk“ – radiću krajem godine u Bitef teatru. Sedam žena igraće u predstavi o ovom svijetu i našim emocijama, stanjima, međuljudskim odnosima… A zašto samo igračice? Mislim da se one lakše nose sa stvarima od kojih je ova predstava –kaže Isailović.

Ovaj mladi umjetnik (26) takođe misli da je došlo i njegovo vreme za pedagogiju. I tako on osnovama savremene igre danas uči mlade u Baletskoj školi Nacionalne fondacije za igru Aje Jung. Odziv je odličan, tim pre što se savremena igra sve bolje pozicionira na našoj plesnoj sceni. I što je takođe važno: za razliku od klasike, kad talenta imate, sa prvim lekcijama iz savremene igre može se početi i u onom zrelijem tinejdžerskom dobu.

Osim pomenute beogradske „katedre”, Miloš Isailović, koga je časopis „Muzika klasika” svojevremeno (2012) proglasio mladim izvođačem godine, danas za uzraste razne uspješno vodi i seminare savremene igre. Širom Balkana, i šire.

Izvor: M. Šehović politika.rs

Leave a Reply