Potreban je novi, hrabri svijet

Foto: novosti.rs

Predstojeći Fest biće u znaku Milene Dravić, dramske umjetnice koja je pojedinim svojim filmovima obilježila ovaj festival, ali i cjelokupnu domaću kinematografiju. Jedina glumica sa ovih prostora koja je ušla u Svjetsku filmsku enciklopediju s kraja 20. veka, bila na naslovnoj strani Njujork tajmsa, dobila nagrade u Kanu, Veneciji, Puli… posle svih raspada bivše zemlje, i dalje je viđena kao jedina prava heroina jugoslovenskog filma.

Upravo zato će priznanje za izuzetan doprinos filmskoj umjetnosti – Beogradski pobjednik, koje dodeljuje Fest, pripasti njoj (uz slavnog ruskog reditelja Aleksandra Sokurova), dok će u Jugoslovenskoj kinoteci u Uzun Mirkovoj u omaž programu biti prikazani neki od filmova koji su obilježili njenu karijeru („Čovjek nije ptica“, „Rondo“, „Djevojka“, „W. R. Misterije organizma“, „Poseban tretman“…).

Iako je njeno ime odavno u sazvježđu pobjednika, promotivni spot za ovu manifestaciju, koji nas vraća u neka srećnija vremena kada su na Fest dolazili Robert de Niro, Frensis Ford Kopola, Viktor de Sika, Marčelo Mastrojani, Džek Nikolson, Roman Polanski… zapravo nas je podsjetio (jer ponekad to zaboravimo) kakvu zvijezdu imamo među nama. Ona s druge strane, svojstveno svom šarmu i skromnosti, sebe prvenstveno vidi kao redovnog posetioca Festa.

– Fest je nešto što ostaje nezaboravno u mom životu. To su bili veliki stvaraoci, svjetski vrh koji je dolazio u Beograd. Zemlja se otvarala prema svijetu. Ali za nas, gledaoce Festa, a sebe smatram prije svega publikom, to je bio događaj. Fest je imao misiju. Vaspitanje publike, školovanje mladih gledalaca. Filmovi sa Festa bili su reper za scenarije, glumu, režiju… Ostala mi je upečatljiva projekcija filma „Dvadeseti vijek” Bernarda Bertolučija, koji traje skoro pet sati. Projekcija je bila u Domu sindikata, a ja sam pripremila za svaki slučaj užinu, vodu, sok. Ali tih pet sati prošlo je kao tren. Netremice smo gledali taj film. Nikome nije padalo na pamet da napusti salu, jer to je zaista veliko djelo italijanske kinematografije. Uz veličanstvenu igru muških protagonista, ostaje nezaboravan lik Ade u tumačenju Dominik Sande. Isto tako ostala mi je upečatljiva, kao kritika fašizma, scena sa velikim glumcem Donaldom Saterlendom. U našoj kinematografiji sa istom žestinom desiće se film „Okupacija u 26 slika” Lordana Zafranovića.

U doba najveće slave Festa, pjevali ste „Ah taj Fest, ah taj Fest, pašću, ah, u nesvijest“. Robert de Niro, Džek Nikolson, Marčelo Mastrojani… zaista – ah!
Pomenuli ste neke ličnosti koje sam upoznala zahvaljujući Festu. Imala sam čast da uručim Robertu de Niru priznanje Festa. Nikolsona sam srela u Kanu prilikom premijere filma „W. R. Misterije organizma”. Tada je on prišao i najiskrenije čestitao na filmu, kao što je to učinio i Džon Lenon sa suprugom Joko Ono. Sve je to bilo jako uzbudljivo i ostaje zauvjek u mom sjećanju, kao jedan od najljepših trenutaka.

Ovogodišnji slogan Festa je – Tu smo, u sazvežđu pobjednika. Vi ste zapravo uvijek bili među zvijezdama. Susreti sa Alfredom Hičkokom, zajednička večera sa Sofijom Loren, snimanje sa Ričardom Bartonom…
Ja nikada nisam bila zvijezda u pravom smislu te reči. Imala sam ogromnu popularnost, to je tačno. A „zvijezda” podrazumijeva sasvim drugi način života, sasvim drugačiju organizaciju posla, uslove rade i života. Sa Ričardom Bartonom sam snimila nekoliko scena u filmu „Sutjeska”. Ali daleko značajnije scene u istom filmu imala sam sa Batom Živojinovićem. Naša scena inspirisala je, po njegovom kazivanju, velikog grčkog kompozitora Mikisa Teodorakisa da napiše predivnu muziku za taj film. Veliki mag filma Alferd Hičkok bio je gost Beograda na dva-tri dana, daleko prije nego što se rodio Fest. Bili smo u obilasku Kalemegdana, a proveli smo i divno veče sa njegovom suprugom i novinarima u Skadarliji u restoranu „Tri šešira”. Napravili smo zajedničku fotografiju upravo kod Beogradskog pobednika, koju mi je potpisao – „To Milena from Alfred“. Sofiju Loren sam upoznala na Pulskom festivalu, kada je predsjednik države u njenu čast priredio veliki prijem. Njene filmove izuzetno cijenim. Onda je nedavno u intervju za jedan srpski medij izjavila da sa ovih prostora zna Ljubišu Samardžića i mene, da je gledala naše filmove. Od ljudi koji su posetili Fest, ostao mi je u sjećanju i susret sa Šarlom Aznavurom. To je bilo u skorije vrijeme. Bili smo sa njim na ručku na Kalemegdanskoj terasi. On je veliki šansonijer i odličan glumac. Sjećam se iz davnih dana njegovih fenomenalnih koncerata u Domu sindikata.

Beogradu tih dana nije nedostajao glamur. Ipak, Vi ste bili među onima koji su išli i u Kan, Veneciju, Berlin… Kako ste tada gledali na najveće svjetske festivale? Da li ste se osjećali privilegovano što idete ili je to bilo normalno? Pitam Vas jer je danas prava rijetkost da neki domaći film učestvuje na nekom od tri najveća svjetska festivala.
Na festivale sam odlazila isključivo kada sam imala neki film. U Kanu sam bila četiri puta, sa filmovima – „Rondo“ Zvonimira Berkovića, „W. R. Misterije organizma“ Dušana Makavejeva, „Grupni portret s damom“ Saše Petrovića, kao i „Poseban tretman“ Gorana Paskaljevića. Imala sam sreću i privilegiju da budem prisutna na tim festivalima i da doživim lijepe trenutke. Tu je i Venecija, Moskva, Indija, Meksiko, Berlin, Rim, Pariz… Ali onda su bile organizovane i nedjelje jugoslovenskog filma u inostranstvu, kao i zvanične premijere filmova u Parizu, Rimu… Sjećam se kada se prikazivao „W.R.“ na Londonskom festivalu. Bila je zima. Jedan čovjek je žureći na projekciju pao. Kada je ustao, prepoznala sam Rudolfa Nurejeva, najvećeg igrača svijeta tada. Poslije projekcije nas je sve sačekao i izrazio svoje oduševljenje.
Fest je u trenutku kada je krenuo bio veličanstveni festival za cijelu bivšu državu. Čak i kada je nastala pauza tokom onih teških vremena, zbog čega Fest nije mogao da bude ništa više od smotre, ali publika je ostala vjerna.

Prvi slogan Festa bio je “Hrabri, novi svijet”. Pomenuli ste Bertolučijev „20. vijek“. Da li je Fest i dalje donosi hrabre i nove filmove?
U kriznim vremenima Fest je u stvari pomogao da se njegova obrazovana i zahtjevnija publika uputi ka Autorskom i svim ostalim festivalima. Gubio je primat, ali se ipak nije predao i uspio je da sačuva sebe i publiku. A od hrabrosti selektora zavisila je i hrabrost Festa. Sa promjenljivom srećom, bilo je takvih filmova. Znam samo da bi kulturni Beograd ostao osiromašen bez Festa, Bitefa ili Bemusa, i drugih važnih kulturnih dešavanja. Od ove godine Fest postaje takmičarski festival. U ovim teškim vremenima ta odluka je izuzetno hrabra. Želim sreću timu na čelu sa Jugoslavom Pantelićem i Mladenom Đorđevićem.

Gdje se tu nalazi srpski film, u tom hrabrom, novom svijetu?
S obzirom na vrijeme u kome smo i odnos prema kulturi u ovoj zemlji, mogu samo da kažem da je pravo čudo da su autori uopšte uspjeli da snime filmove. Vjerujte. Znam da je situacija užasna i pravi je poduhvat doći do filma. Potrebno je rediteljima i scenaristima više hrabrosti da se suoče. Ali s druge strane, pravo je čudo da nismo ostali, kao u nekim zemljama, potpuno bez kinematografije.

Teško vrijeme je dovelo i do okupacije bioskopa Zvezda. Kako vidite potrebu mladih autora da se bore za svoj prostor?
Kada sam snimala emisiju „Moj Beograd“ na Studiju B, upravo sam išla od bioskopa do bioskopa koji su zatvoreni. Ja sam, kao umjetnik i građanin, očajna što su bioskopske sale zatvorene, ali i zbog toga što je to prošlo bez reakcije. Čak ni filmski radnici nisu reagovali, sve do ovog momenta. Bilo bi dobro povratiti još neke sale. Gdje god da otputujete, bioskopi rade. Objašnjenje da su bioskopi nepotrebni i da su dovoljni tržni centri je besmisleno. Ja lično ne volim i ne gledam filmove u tržnom centru. Odlazak u pravi bioskop je za mene uvek bio poseban osjećaj. U pravom bioskopu si zaštićen, ušuškan. Provedeš to vrijeme, uploviš u priču. Izađeš u sebi ispunjen zadovoljstvom koje traje dugo, dugo. To ne može da se dogodi u tržnom centru. Bilo bi dobro da se vrate bioskopi i da država to shvati. Beograd kao metropola to zaslužuje.

Borka Pavićević je u jednom tekstu o Vama napisala da ste „umjetnik kroz čiju bi se biografiju mogla ispričati epoha i istorija jugoslovenske kinematografije“. Kakva su to bila vremena za film? Da li se u bivšoj Jugoslaviji više brinulo o filmu nego danas?
Bila je velika produkcija. Srbija je sama imala 30-40 filmova godišnje. Da ne govorim svi ostali. Na Pulu se stizalo sa 70-80 filmova godišnje. To znači da se jako mnogo ulagalo u kinematografiju. Ogromno je bilo interesovanje za pravljenje filmova. Kultura je bila jedna od najvećih investicija zemlje. Razmišljalo se o tome da filmovi prezentuju jednu zemlju. Mislim da film kao kulturna djelatnost predstavlja identitet jedne nacije, te da je u tom smislu jako važno održati taj kontinuitet. Nadam se da će ljudi shvatiti da treba pomoći i film i pozorište. Da li ćemo uspjeti da se iz svega toga izvučemo, ne znam. Ali mislim da su ljudi željni kulture. Dva događaja koja su na mene uticala u ovom periodu su svakako bioskop Zvijezda i red pred Jugoslovenskim dramskim pozorištem. Mislim da je to pokazalo sve. Valjda je to bila poruka svim ljudima iz kulture da publika želi i voli i predstave i film. Da publika to hoće.

Obično se govori da publika nije dovoljno zainteresovana za film i pozorište, jer su domaći filmove i predstave slabije, da ne kažemo loše. Kao važan učesnik „crnog talasa“, koji je zapravo imao najvećeg odjeka izvan naših granica, šta je, pre svega, pokretalo sve te ljude, čega danas izgleda nema, iako tema ima napretek? Možda se čini da malo više hrabrosti ima u pozorištu. Vaša prva predstava bila je „Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji“ u Ateljeu 212, za koju je trebalo mnogo hrabrosti.
Pozorište se suočava sa problemima i sa temama ovog vremena. Film nažalost retko. Talentovanih ljudi ima. Novca nema. Međutim, kada smo mi radili filmove pomenutog „crnog talasa“, takođe nije bilo para. Najvažnija je bila ideja. Kino klub Beograd i čuveni Majka Mile, koji je oberučke prihvatio sve te mlade ljude i podržao ih svim svojim bićem. Zato su ga tako i zvali – Majka Mile. U Kino klub su dolazili i slikari, kasnije velika, najveća imena, muzičari, glumci, pisci… Zajedničkom energijom stvoreni su svi ti veliki filmovi. Ovoj djeci danas potreban je jedan takav Majka Mile. Crni talas bio je i prošao, ali da je potreban novi, hrabri svijet – jeste.

A zašto Vas sada nema na filmu?
Ne znam. Prvo mi je bilo žao, a onda sam to nekako prevazišla. Prošle godine sam radila samo jedan studentski film sa Sanjom Živković. Divno iskustvo.

Kod nas generalno postoji problem sa ženskim ulogama. Žene kod nas sve rjeđe snimaju filmove kada pređu 30. godinu…
Vi mene pitate, a ja vidim mlade glumice koje su divne poslove uradile. I Tamara Dragičević, Hana Selimović, Danina Jeftić, Nina Janković, Anja Alač, Jelisaveta Orašanin… ima talentovanih mladih glumica, ali one nude daleko više nego što im se pruža. Muškarci imaju mnogo više posla. Kao i prije.

Prošle godine je bilo tačno 55 godina od kada ste snimili svoj prvi film „Vrata ostaju otvorena“ Františeka Čapa. Kada pogledate unazad, da li mislite da ste nešto propustili – ulogu, film…?
Sigurno je bilo mnogo toga što sam propustila, ali više sam propustila od onoga što se ne tiče ni uloga ni filma, niti moje profesije.

Cio ex YU prostor publika
Uz Vaše ime uvek ide pojam „jugoslovenska” glumica. Šta to za Vas znači? – Asocijacija na to je prije svega publika. Oduvijek sam znala da sam Beograđanka i da sam gost kada idem da snimam u Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu, Makedoniju… Nisam ničiji prostor prisvajala. Vraćala sam se kući u Beograd. Ali nakon ogromnog prekida, posle raspada države, kada smo ponovo počeli da gostujemo u Hrvatskoj, Bosni, pitala sam se da li će nas sjećati. Međutim, mi smo sa svakom predstavom doživjeli ovacije. Imala sam dosta gostovanja. Cio bivši prostor – ponovo je bila sva ta moja publika, koja me je i onda poštovala.

Izvor: Marija Krtinić danas.rs

Оставите одговор