Pop Maca i devet pljevaljskih žena (22) – Pokolj u Premćanima

Ko je, kako i zašto u Pljevljima u proljeće 1944. godine pobio devet nevinih žena i počinio niz drugih zločina i ko danas to pokušava gurnuti u zaborav proglašavajući zločince nevinim žrtvama?

Zaharije Ostojić

A da četnici u pljevaljskom srezu nijesu štedjeli ni srpski, odnosno pravoslavni živalj, da to nije bio „izum“ Boža Bjelice, popa Mace, Kovaljskog, Babića, Radovića, Jestrovića, Jakića i drugih koji će se u tome posebno „proslaviti“ u proljeće 1944. godine, pokazuje i jedan slučaj iz Premćana, prelijepog sela nad kanjonom Tare, na rubu kosaničke visoravni, gdje su jedan takav pokolj četnici napravili na Vaskrs 1943. godine.

Podrobno ga je u svojoj knjizi „Borbe i progoni“ (tom prvi) opisao profesor dr Ilija Vuković, rodom iz Premćana, koji je tada i sam pukim slučajem izbjegao grozomornu sudbinu svojih stričeva i ostalih.

Uoči Vaskrsa, 25. aprila 1943. godine, u kući Radomana Vukovića u Premćanima, komunisti i partizanski aktivisti su organizovali veliki zbor na koji se sjazilo gotovo cijelo selo. Zbor je potrajao do pred zoru, a birani su predstavnici u organe narodnooslobodilačke vlasti.

Kad su krenuli kući, Milisav Vuković je upozorio brata Vidaka, stričeve i ostale da bi bilo pametnije da to malo što je ostalo od noći ne spavaju u svojim kućama, ali to niko nije uzeo za ozbiljno jer tih dana od četnika nije bilo ni java ni glasa pošto su listom bili na Neretvi:

„Stric Dragiša – piše Ilija Vuković – koji je sa porodicom živio u Njegovuđi u Šarancima, došao je da sa nama proslavi Uskrs. Došli smo kući i smjestili se u krevete… Zaspali smo. Ubrzo nas je probudila jurnjava i buka kroz kuću. Majka se svađala sa bradatim razbojnicima koji su iznenada upali u našu kuću. Uzimali su iz kuće šta su stigli i trpali u svoje torbake. Pokupili su naša nova odijela i drugo što su stigli. Čak su i grebene za češljanje vune nosili. Dižu nas iz kreveta. Pošto je moj krevet bio dubok, stric Dragiša je pokušao da me sakrije pokrivačem. Međutim, bradati četnik je skinuo ponjavu kojom sam bio pokriven, udario me kundakom i naredio da izlazim iz kuće. Izašli su svi ukućani, među njima i moja strina Tomka, držeći u rukama malog Milonju koji je plakao. Svi smo bili polunagi, u donjem vešu. Donosili su slamu da potpale kuću. Majka je sa strinom Tomkom jurišala da nešto iz kuće spase, probijajući se kroz plamen i dim, a mali Milonja je neprekidno plakao u naručju moje desetogodišnje sestre Vukosave…

Stričeve Dragišu, Momčila i mene, bosonoge, bez pantalona, sa vašljivim džemperima koje su nam četnici utrpali da obučemo pošto su obukli naša odijela, dotjerali su do kuće Radomana Vukovića, gdje je sinoć bila konferencija. Naravno, tu smo dotjerani uz batine…

Tu su im priključili i vezanog Vidaka Vukovića, čiju su kuću takođe zapalili. On je, kako opisuje Ilija Vuković, kad su četnici u zoru zalupali na njegova vrata, zgrabio pušku i zajedno sa bratom Milosavom i sinom Danilom iskočio kroz prozor. Milosav i Danilo su uspjeli da umaknu u šumu koja je bila tik uz kuću, a Vidak je stao i vratio se kad su četnici za njim počeli da dovikuju da nema razloga da bježi jer su oni u prolazu, odstupaju pred partizanskim jedinicama, što je bilo tačno. A da su im namjere ipak zlotvorske, shvatio je kad je već bilo kasno, kad je i na sljemenu njegove kuće suknuo plamen:

„Vidak je išao u susret četničkom komandiru. Oba sa puškama na gotovs. Četnik je pištaljkom dao znak ostalima da opkoljenog Vidaka savladaju. Djeca, brojna porodica, sve se to bilo umiješalo u tu gungulu. Sve je to doprinijelo da Vidak, inače čuven po hrabrosti, bude savladan. Istovremeno je i kuća gorela. Mlađi sin Vidakov, Miraš, koji će u februaru 1944. godine poginuti na Jabuci kao vodnik NOVJ, takođe je uhvaćen i zajedno sa ocem doveden kod nas u sred sela. Miraš se, ipak, tada slučajno spasio. Četnici su na Premćanskom brdu odabrali njega kao najmlađeg da ponese naredbu njihovoj straži, koja je bila postavljena na mostu na Tari, da se povuče. Na tom putu su ga u šumi presreli stric Milosav i brat Danilo i zadržali…“

Rodbina nad tijelima Spasoja Kneževića, Momčila i Vidaka Vukovića koje su četnici poklali na Vaskrs 1943. godine

Po sjećanju Ilije Vukovića, četnici su im tu u sred sela priključili i svezane Spasoja Kneževića i Dušana Rondovića, kao i, takođe vezane, dvojicu boraca Treće proleterske sandžačke brigade, koji su se tu zatekli po zadatku – došli da u selu Selce, u velikoj pekari Janjuševića, peku hljeb za svoju jedinicu (Ilija Vuković im spominje samo prezimena, Grujić i Dobričanin, i kaže da su bili rodom od Bijelog Polja). Praktično, tu u centar sela su dotjerali sve odrasle Premćance koje su zatekli i pohvatali po kućama:

„Jedinicom koja je izvršila upad u selo komandovao je zloglasni Zarija Ostojić, zamjenik Draže Mihailovića (riječ je, naravno, o majoru Zahariju Ostojiću, dugo jednoj od najvećih Dražinih uzdanica, napomena B.S), koji je oktobra 1941. godine sa šefom britanske vojne misije Hadsonom prošao kroz Premćane na putu za Užice, odnosno Ravnu Goru… Pošto se već oko deset časova čula snažna pucnjava iz pravca Kosanica – Pušanski Do, Zarija Ostojić je uzjahao svog „brnjaša“ (istovremeno je uzjahao i, kako veli Vuković, ‘zagonetni’ Slobodan Vidaković, a riječ je o čovjeku koji je prethodne noći na konferenciji u kući Radomana Vukovića, obrijan i uređen, držao vatreni govor o velikim pobjedama antihitlerovske koalicije i značaju izbora predstavnika u organe narodne vlasti, iako su svi prisutni znali da je taj isti Slobodan Vidaković, samo dvadeset dana ranije, tada sa bradom i četničkim znamenjima, isto tako vatreno govorio i agitovao i na sličnoj četničkoj konferenciji u Premćanima, napomena B.S). Nas oko 40-tak Premćanaca gonili su batinama do Premćanskog brda. Tu je bio mali zastoj. Svezane Vidaka Vukovića, Spasoja Kneževića, Dušana Žižića, Momčila Vukovića i dva partizana, Grujića i Dobričanina, tukli su nemilice iza nekih čečara. Odatle smo krenuli pod jakom stražom put škole u Krupicama. Bilo nas je tada 30-tak u koloni. Deblji kraj je izvlačio onaj koji se nalazio na začelju, a naročito su se jedva vukli isprebijani i svezani.

Kod škole u Krupicama su nas zadržali veoma kratko. Malo dalje od nas u grupi bili su svezani i iskasapljeni moji stričevi Momčilo i Vidak, Spasoje Knežević i ostali. Prizor je bio grozan. Vidak je tražio malo vode. Četnik mu je prinio flašu, ali je voda curela kroz rupu na obrazu, koji mu je bio proboden vrhom noža od puške…

„Sjutradan, 27. aprila 1943. godine – sjeća se dalje Ilija Vuković, nakon 60 kilometara pješačenja, bosi i polugoli, stigli smo u selo Kruševo na domak Bijelog Polja. Tu je bio četnički zatvor. U blizini zatvora je bila italijanska komanda… Italijani su prehranom izdržavali zatvor, a stražu su držali četnici. Kuća sa zatvorenicima bila je dvospratna. Imala je veliki, kamenom ozidani podrum. Prije nas, zatočenih Premćanaca i Vaškovaca, u podrumu su bile svinje i goveda. Natjerali su nas da od balega očistimo podrum. Donijeli smo i slamu, ali od heljde koja se za tili čas pretvara u prah. Ostala je vlažna i smrdljiva zemlja na kojoj smo bili i dan noć. Nijesu nas mnogo fizički maltretirali, ali jesu mučili glađu. Svaki dan su kuvali tobož čorbuljak od pirinča. Sipali su je u karlice od drveta. Nas osmorica zatvorenika imali smo po jednu kašiku, Ređali smo se posle svakog pojedinačnog zalogaja, loveći, najčešće bezuspješno, zrno pirinča. Gladni smo bili, a uvijek sam teško podnosio glad. Stric Dragiša je nekim slučajem bio na spratu, gdje su bili zatvoreni obližnji mještani, a oni su imali redovne posjete ukućana. Imali su hranu, pa mi je Dragiša odozgo kroz prozor ubacivao parčad hljeba, koja sam opet dijelio sa drugovima. Nikakvih higijenskih mjera nije bilo, a vaški na pretek…

Pod pritiskom partizana, četnici su zatočenike iz Kruševa prebacili preko Lima i smjestili ih u školu u Zatonu, gdje je već bio veliki zbjeg naroda, koji se povlačio pred partizanima. Tu su, međutim, ostali samo tri-četiri dana, dok su jednog jutra banuli Njemci, razoružali četnike i pomiješali ih sa zatvorenicima i narodom. Onda su počeli da odvajaju sve odrasle i sposobne muškarce, koje će potom deportovati u logore, pretežno u Pavlos Melos kod Soluna.

Ilija Vuković je iskoristio metež koji je nastao u Zatonu i zajedno sa komšijom Radomanom Brajkovićem uspio da pobjegne. Ponovo su ih, međutim, zarobili četnici koji su se, desetkovani i ozlojeđeni, povlačili sa Neretve ka Zlataru. Tu na Zlataru su jedne noći uspjeli nekako da pobjegnu, da se, potom, uz pomoć nekih mještana prebace preko Lima i odatle sa sto muka, nakon dugotrajnog, višednevnog pješačenja, dospiju u Premćane gdje su saznali šta je bilo sa onom svezanom grupom koju su u Krupicama odvojili od ostalih – Vidakom i Momčilom Vukovićem, Spasojem Kneževićem, Dušanom Žižićem i dvojicom partizana – Grujićem i Dobričaninom:

„Nekako su ih izmučene dovukli do Reljina kamena, nedaleko od Krupica – piše Ilija Vuković. – Dušan Žižić, koji je bio sa njima svezan, pušten je kući, ali je posmatrao masakr svojih drugova. Svu petoricu sa rukama vezanim na leđa, vezali su jakim konopcima i jednog za drugog. Momčilo je bio veoma jak, jedan od najjačih ljudi u našem kraju – visok, plećat, mišićav. Branio se da ih ne polože na zemlju čitavih 5-6 minuta. Ipak su ih savladali i na zemlji pripremili za klanje. Počeo je krvavi pir zlikovaca. Svezali su im noge i jednog za drugoga. Prije klanja, palili su im brkove i kamama izrezivali petokrake na čelu. Zatim je jedan koljač žrtve svezanih ruku i nogu počeo jednog po jednog da kolje. Tako su u mukama umrli borci za slobodu naroda i dobro svih ljudi.

Sjutradan, proleteri Treće sandžačke brigade, goneći četnike put Lima, naišli su na stravičan prizor. Ležalo je izmasakrirano i unakaženo pet njihovih drugova…Ovaj prizor fotografijom je ovjekovječio jedini fotograf u opštini Premćane, Milovan Terzić iz Bujaka“ – ističe na kraju Vuković.

Zaklan zbog uvrede

U Premćanima se i do danas prepričava kako se i zašto među najviše mučenim i konačno ubijenim našao i Momčilo Vuković, koji se prije toga nije previše pačao u politiku, niti se pretjerano isticao kao aktivista NOP-a. Bio je prvenstveno posvećen porodici, posebno djeci brata Jovana o kojima je preuzeo brigu kad je on umro. Kad su na Vaskrs, u rasvit, u njegovu kuću rupili nepoznati bradati ljudi sa šajkačama, koje su bili okrenuli da im se ne vide kokarde, i bunovnog Milana pitali da li u selu ima četnika, on im je, navodno, odgovorio:“Ma, kakvih četnika i govana!“

Ta gruba riječ i uvreda ga je glave koštala – četnici su okrenuli kape i odmah ga svezali i iskundačili pred prestravljenom suprugom Tomkom i sinčićem Milonjom, a kasnije zaklali.

Budo Simonović

Knjige Buda Simonovića mogu se naručiti na telefon 069 696 273, ili na e-mail: budos@t-com.me 

NAPOMENA: Zabranjeno prenošenje i objavljivanje fotografija bez pismenog odobrenja redakcije Slobodne riječi.

Оставите одговор