Ko je, kako i zašto u Pljevljima u proljeće 1944. godine pobio devet nevinih žena i počinio niz drugih zločina i ko danas to pokušava gurnuti u zaborav proglašavajući zločince nevinim žrtvama?
Samo pukim slučajem, odnosno zahvaljujući jednom njemačkom oficiru, tih zlonosnih dana i noći u Pljevljima, u proljeće 1944. godine, i Vasilija Mandić, supruga poznatog pljevaljskog učitelja Dušana Mandića, izbjegla je sudbinu ostalih i umakla ispod zlotvorske ruke popa Mace i njegove koljačke trojke.
– Moj otac je nedugo poslije Prvog svjetskog rata sa Čeva došao u Šavnik – sjeća se Natalija – Nataša Mandić, najstarije dijete Dušana i Vasilije Mandić, devedesetpetogodišnja penzionisana učiteljica, čila i bistroumna kao da na plećima nosi barem upola manje breme godina. – Tu je dobio mjesto učitelja i ubrzo sreo i upoznao moju majku Vasiliju, rodom od Sikimića iz Nevesinja, koji su se odnekud obreli i skrasili u šavničkoj zabiti još daleke 1868. godine kao jedna od prvih porodica koja se naselila u Šavniku.
– Moja majka je u tom trenutku bila vjerena za drugog momka – kazuje dalje Nataša Mandić – ali je prevagnula ljubav koja je planula kad je srela moga oca. To je, izgleda, uvidio i dobro shvatio moj mudri djed Jošo i nije htio da kvari sreću ćerki mezimici – na neki način je mirno razvrgao vjeridbu i moja majka se udala za učitelja Dušana.
Meni je bilo tek šest mjeseci kad je moj otac dobio mjesto učitelja u Vučitrnu i kad smo se odselili iz Šavnika. Tome je sigurno doprinijelo i to što je i sva majčina porodica tada preselila na Kosmet, gdje su u selu Svračak kod Vučitrna, kupili veliko imanje. Ipak 1930. godine, moji roditelji su se vratili i nastanili u Pljevljima gdje je otac dobio službu.
Mogu reći da su Pljevlja na neki način moj rodni grad, jer smo tu ja i moja dva mlađa brata i sestra stasavali i školovali se. Ja sam zvršila čuvenu pljevaljsku gimnaziju, mada zbog okupacije 1941. godine nijesam uspjela da položim maturski ispit.
Po svim mojim saznanjima, moj otac je već od 1933. godine bio u vezi sa komunistima i nije čudo što se i on 1942. našao u italijanskom zatvoru, nesumnjivo po dojavi nekoga ko je znao za njegovu orijentaciju i veze sa komunistima.
U zatvoru su ga strahovito mučili i zlostavljali u nastojanjima da od njega iznude neko priznanje – da otkrije svoje veze i saradnike. Kad je krajem aprila ili početkom maja 1942. godine saznala da se priprema strijeljanje zatočenika i shvatila da to ne može nikako mimoići njenoga Dušana, moja majka je pošla kod Dragice Šećerović za koju se pričalo da je ljubavnica i da ima veliki uticaj na komandanta italijanske divizije „Pusterija“, generala Đovania Espozita, i zamolila je da interveniše…
Zahvaljujući ovoj kontraverznoj ženi, koja je – poznato je to dobro u Pljevljima – činila i druga i znatno veća dobročinstva, pomagala gdje god je mogla i koliko god je mogla, učitelj Dušan Mandić je pušten iz zatvora i nije 4. maja 1942. godine sa ostalim zatočenicima izveden i strijeljan na Sjenjaku.
– Kako je bio krvnički pretučen i izmučen u zatvoru, kući su ga bukvalno donijeli na nosilima – sjeća se dalje njegova ćerka. – Poživio je samo tri dana nakon tog čuvenog pokolja koji su Italijani izvršili na Sjenjaku i za sva vremena sam upamtila kako me u tim predsmrtnim trenucima molio i nekoliko puta ponovio: „Sine moj, čuvaj se i pazi da me nikad ne osramotiš…“
Na svu muku Mandića što su na takav način ostali bez glave porodice (Dušan je u tom trenutku imao samo pedeset godina), i opet vjerovatno na intervenciju uglednih prijatelja omiljenog učitelja, četnici su tek treći dan dopustili da ga sahrane. Njegova Vasilija je ostala da se sa četvoro djece sama bori na goloj pljevaljskoj ulici u ratnim strahotama i nemaštinama:
– Stanovali smo u jednoj staroj begovskoj kući – nastavlja Nataša Mandić. – Čim su Italijani 1941. zauzeli vlast u Pljevljima, nas su potisli na sprat, a u prizemlju su se nastanili njihovi oficiri. Poslije, kad je Italija kapitulirala, tu je stanovao neki njemački oficir, koji je dobro govorio srpski – valjda je bio od ovih iz Vojvodine.
Život je ipak tekao kako-tako. Za moju majku i mlađu braću Radoslava (umro je 1990. godine u Zadru kao pukovnik JNA,napomena B.S), i Tomislava (bio poznati stomatolog, koji je vijek proveo u Majdanpeku, a sada, nažalost sasvim slijep, živi u Mataruškoj Banji, napomena B.S), odnosno sestru Stanku (poslije rata je živjela u Beogradu, a umrla je samo tri mjeseca poslije brata Radoslava, napomena B.S), prave muke su nastupile kada sam ja u jesen 1943. otišla u partizane.
Četničke trojke koje su vršljale po gradu, posebno oni koji su dobro znali moga oca i kako je završio, prije svih pop Maca, počeli su mrko da gledaju i moju majku – možda i zato što su vjerovatno doznali da su i Njemci u Kragujevcu strijeljali njena dva brata – a pogotovu kad su čuli da sam ja otišla u brigadu i stala pod partizanski barjak.
Tih aprilskih dana 1944. godine kad je njihov teror dostigao kulminaciju, pop Maca je sa još dvojicom jedne noći u ponoć uletio u naš stan da vodi „na saslušanje“ i moju majku. Dok se ona, znajući šta je čeka, među prestravljenom i uplakanom djecom opirala i ubjeđivala sa krvnicima, moj brat Radoslav se snašao, izletio iz stana, strčao u prizemlje i zakucao na vrata tog njemačkog oficira – žao mi je, zaista, što mu nijesam upamtila ime. Uplakan i izbezumljen od straha, kazao je Njemcu šta se događa. On je istog trena zgrabio pištolj, stao pred četničku patrolu i zatražio im nalog za hapšenje. Kako oni, naravno, nijesu imali nikakvog naloga, on ih je bukvalno istjerao iz kuće i zaprijetio im da više nikad ne smiju doći na ta vrata.
Tako se moja majka tada spasila, ali pop Maca kasnije nikad nije propuštao priliku da joj priprijeti kad god bi je sreo na ulici: vala kad mi ona tvoja partizanka padne šaka, vidjećeš šta ću da joj uradim, kako ću joj nacrtati petokraku na čelo…
Nije mu se, srećom, pružila ta prilika, a ja nikad neću zaboraviti kad su tog bezdušnika doveli poslije rata u Pljevlja. Sjećam se dobro, bio je pazarni dan i puna varoš naroda. Kad se pojavio kamion i kad su ljudi na njemu prepoznali vezanog zlikovca, milicija je jedva zaustavila masu koja je grnula da ga linčuje. A za dva dana, koliko mu je poslije trajalo suđenje u sali gimnazije, ogromna masa onih koji nijesu mogli da uđu u salu satima je čekala ispred zgrade da čuje presudu. Kad mu je izrečena smrtna kazna vješanjem, masa je tražila da se ona izvrši odmah i javno i narod dugo nije htio da se raziđe…
Nataša Mandić nam je ispričala da je pop Maca, koji je bio udovac jer mu je popadija umrla već prve ratne godine, čak i seksualno zlostavljao pojedine žrtve, da su tu torturu preživjele i neke njene drugarice, ali da su o tome ćutale i zbog sramote i iz straha, jer je svima prijetio da će ih poklati ako ikome kažu šta im se desilo. Ona mi je potvrdila, a tu sam priču čuo i od još nekoliko Pljevljaka, pa i od samog Miša Janketića – da je Maca, uz to što je znao ko joj je muž i kakvo je njeno opredjeljenje, Milici Janketić bio kivan i zbog njene neuzvraćene srednjoškolske ljubavi, da je on još od srednjoškolskih dana bio patološki zaljubljen u nju. No, ako, možda, i nije bilo te „patološke ljubavi“, Milica i njene sapatnice su nesumnjivo osjetile kako ovaj „duhovnik“ i „sluga božji“ – patološki mrzi i ubija.
Sikimići
„Todor Sikimić, kazandžija iz Nevesinja – piše Tomaš Ćorović u svojoj reprezentativnoj monografiji ‘Šavnik iz zaborava’, stigao je sa porodicom u Šavnik 1868. godine. Njegov sin Jovan – Jošo postaće još poznatiji zanatlija, pa će posuđe i kandila sa znakom ‘JS’ stizati i do cetinjskog dvora. Jošo će se oženiti Jelom Đuričić iz Nikšića i sa njom imati brojno potomstvo. Najstariji sin Veljko uspješno se bavio trgovinom, a Radivoje i Đorđije, završiće studije arhitekture. Veljko će tridesetih godina 20. vijeka povesti cijelu porodicu na Kosovo, ‘obećanu zemlju’, gdje će stari Jošo od tuge za Šavnikom ubrzo umrijeti u Vučitrnu.“
Dara Kažić
Pravo je i neobjašnjivo čudo kako su i zašto četnici tada zaobišli Daru Kažić, koja je i tada bila i sve do danas ostala simbol ponosa i prkosa četničkim zloradnicima u Pljevljima, podrepušama i slugama okupatora, nikogovini kojoj je dopala vlast i moć u ruke.
U ljeto, 12. jula 1942. godine, četnici su na planini Ljubišnji zarobili Darinog sina jedinca, Velimira, dvadesetogodišnjeg partizanskog ilegalca i partijskog aktivistu, ostavljenog da u pozadini, na području Meljaka, održava i širi ustanički, revolucionarni požar. Predali su ga Italijanima, a ovi ga odmah strijeljali.
Umjesto crne marame, ojađena majka je tada ubradila crvenu i tako uporno prkosila i okupatorima, ubicama njenog sina, i njihovim slugama i izmećarima, koji su im ga predali.
Budo Simonović
Knjige Buda Simonovića mogu se naručiti na telefon 069 696 273, ili na e-mail: budos@t-com.me
NAPOMENA: Zabranjeno prenošenje i objavljivanje fotografija bez pismenog odobrenja redakcije Slobodne riječi.
