Pop Maca i devet pljevaljskih žena (1) – Popovanje popa Džomića

Ko je, kako i zašto u Pljevljima u proljeće 1944. godine pobio devet nevinih žena i počinio niz drugih zločina i ko danas to pokušava gurnuti u zaborav proglašavajući zločince nevinim žrtvama?

Detalj iz ratnih Pljevalja

Kad sam u jednoj nedavnoj polemici sa parohom podgoričkim, protojerejom stavroforom dr Veliborom Džomićem, spomenuo zaboravljeni zločin u Pljevljima iz 1944. godine i veliku nepravdu i sramotu učinjenu žrtvama i njihovom potomstvu time što je glavni akter u tom zločinu, dželat, pop Milorad Vukojičić, zvani Maca, proglašen svecem i velikomučenikom, nevinom žrtvom komunističkog režima, on me optužio da sam udario „na Hrista i Svetog Savu, hrišćanstvo i svetosavlje, Sveti Arhijerejski Sabor SPC i blaženopočivšeg patrijarha Pavla.“
To je, naravno, u skladu sa jednom njegovom ranijom tvrdnjom da su „sveštenomučenici Slobodan Šiljak i Milorad Vukojičić ubijeni bez suda, suđenja i presude, da njihovih imena nema na spiskovima ratnih zločinaca i da je napad na njih, ustvari, atak na Srpsku pravoslavnu crkvu.!“
Pri tom mi je zamjerio i zašto sam o svemu ćutao dvanaest godina i od mene zatražio da dokažem da je istina to što već 73 godine znaju svi Pljevljaci, i ne samo Pljevljaci, što je potvrđeno zvaničnim dokazima i dokumentima, izjavama i svjedočenjima, a posebno na javnom suđenju ovom zlotvoru neposredno poslije Drugog svjetskog rata i odlukom Zemaljske komisije za utvrđivanje ratnih zločina koja je u februaru 1946. godine proglasila popa Macu za ratnog zločinca, navodeći imena deset njegovih žrtava. Džomić je, uz to, posebno naglasio da ga „svjedočenja baba sa crvenim knjižicama u ovom slučaju ne interesuju!“
Pop Džomić je, tako, baš kao i prije dvanaest godina kad je prvi put svesrdo ustao u odbranu popa Mace, još jednom do srca uvrijedio ono malo još žive djece i direktnih potomaka žrtava tog monstruma u svešteničkoj odeždi. I tada je on posprdno govorio o „pljevaljskim babama“, koje su se latile pera i počele, tobož, da kopaju po arhivima i bave se istorijom, praveći se da ne zna da to nijesu nikakve „babe“, ni s crvenim ni s kakvim drugim knjižicama, već djeca i najbliži potomci žrtava, sada onemoćali starci, koji, valjda, najbolje znaju ko im je i kako pobio najdraže, ali pred silobatnošću raznih džomića i sličnih bezdušnika tu istinu ne mogu da dokažu i odbrane.
Za mene su to u ovom slučaju (da se poslužim Džomićevim „naučno-istorijskim“ rječnikom) primarni izvori da primarniji ne mogu biti, za razliku od popa Džomića, za kojeg su, izgleda, ne samo primarni nego i jedini „istorijski“, „naučni“ i „vjerodostojni“ izvori propagandni italijansko-četnički bilten „NOTIZIARIO DI PLJEVLJE“, iliti „PLjEVALjSKI VESNIK“ „velikog pisca i novinara“ Grigorija Božovića, odnosno požutjela posleratna četnička emigrantska štampa u čiju „istoričnost“ i „naučnost“ od početka nije vjerovao niko sem onih ostrašćenih i antikomunističkom mržnjom zadojenih.

Protojerej satvrofor dr Velibor Džomić

Pošto mi iz meni nejasnih razloga nije omogućeno da javno odgovorim na sve te čudovišne optužbe popa Džomića, zbog istine i onih koji su ovim najviše pogođeni, smatram da je primjereno da na ovaj način odgovorim i popu Džomiću i svima koji na sve načine sada pokušavaju da veliku laž o bezgrešnosti popa Mace (i ne samo njega nego i još nekih grešnih Pljevljaka u svešteničkim rizama koji su kanonizovani kao i Maca) pokriju autoritetom Sinoda Srpske pravoslavne crkve i promovišu je kao istinu.
Ponoviću, ako treba i sto puta: onaj ko je jednog takvog grešnika i zlotvora proglasio za velikomučenika i sveca, ogriješio se o istinu i pravdu, o Boga i ljude, pa taman da je to učinio Sin Božji ili Sveti Sava, da i ne spominjem sve druge svetitelje koje poštujem i kao čovjek im se do poda klanjam!
A to što Džomić bezočno pokušava da se sakrije iza autoriteta njegove svetosti, velikog i čestitog patrijarha Pavla, slava mu i milost, kojemu su, već ostarelom i bolesnom, sramotno podvalili i poturili lažnu priču i biografiju popa Mace i još nekolicine sličnih, ostavljam da cijene, prije svih, Pljevljaci i naročito potomci žrtava ovog krvoloka u mantiji i njegove grešne sabraće.
Pitam se pri tom, da li pop Džomić i njegovi istomišljenici, oni koji su pripremali predloge za kanonizaciju dželata i dokazanih izdajnika i špijuna, u svojoj antikomunističkoj histeriji, zaslijepljenosti i frustraciji, uopšte mogu da pojme bol, recimo, jedne, još žive, Milke Tasovac, udate Pejanović, koja je kao četvorogodišnja djevojčica sa malo starijom braćom i sestrom na periferiji Pljevalja našla iskasapljenu i unakaženu majku Stanicu sa otkinutom glavom? Ili, legende crnogorskog, srpskog i jugoslovensakog glumišta, Mihaila – Miša Janketića, koji je imao tek pet godina kad je na tako svirep način ostao bez majke Milice, on i njegova dvogodišnja sestra Milena? Pa, takođe još živog, Radomira Matovića, tada trinaestogodišnjeg dječaka-partizana i dva njegova mlađa brata koji nijsu ni upamtili majku Savku, mučenicu koju su pop Maca i Božo Bjelica tri puta za nepun jedan dan strijeljali i dotucali…?
Ova knjiga je, inače, (da se pop Džomić ne bi čudio zašto sam toliko ćutao) rezultat mog višegodišnjeg upornog traganja i provjeravanja svih činjenica – nastojao sam da doprem do pune i potpune istine kako me ni Džomić niti iko zlonamjeran kao on ne bi mogao optužiti da sam „igrao na prvu loptu“, odnosno da sam jednostran i subjektivan.
Ne pada mi na pamet, naravno, da komentarišem skaradne laži popa Džomića kako sam, tobož, krenuo u juriš na Hrista, na svetinje i svetitelje, sve do blaženopočivšeg patrijarha srpskog Pavla! A sve samo da bih, bajagi, ocrnio „velikomučenika i svetitelja“, pljevaljskog dželata i krvopiju, popa Macu.
Pop Džomić to čini jer dobro zna da taj grijeh prvenstveno nose oni koji su arhijerejima Svetog arhijerejskog sabora, a posebno ostarjelom i već nemoćnom živom svecu, plemenitom patrijarhu Pavlu, te 2005. godine poturili kukavičje jaje i prevarili ga da blagoslovi i svecem proglasi popa kojemu su ruke krvave do ramena. I ne samo njega!
Zna pop Džomić veoma dobro da ni njegov udio i grijeh u tome nije mali, jer ko brani i slavi grešnoga i sam je grešnik.
Ovo je, ponavljam, božja istina i sa njom smijem stati pred svaki ćivot na ovom svijetu bez imalo straha i zazora. Naravno, spreman sam i da na koljenima tražim oprost ako iko dokaže suprotno, a s posebnim uvažavanjem i kajanjem ću kleknuti pred grob velikog patrijarha Pavla, kojeg su, ni krivog ni dužnog, uvalili u ovu nečuvenu bruku i sramotu.
Uvjeren sam, međutim, da bi on, onako čestit, častan i istinoljubiv, kad bi utvrdio pravu istinu kome je stavio svetački oreol na glavu, postupio onako kako je postupio prema Dobrici Ćosiću kad mu se svojevremeno požalio kako ga je oblatio i zločincem proglasio pop Velibor Džomić – zamolio bi za oprost njegovoj grešnoj braći, za uvrede i grijeh koji su počinili prema istini i posebno prema Pljevljacima, potomcima žrtava popa Mace i ostalih. Znao je on dobro ono što ne zna ili neće da zna pop Džomić i njemu slični, da istina dolazi s neba, a da je izvršavaju ili izvrću ljudi na zemlji.
A, ako je tačno da samo crkva ima harizmu istine, onda bi ona morala imati i moć da prizna neistinu i pokaje se zbog nepravde i grijeha. U suprotnom, ispašće da nema ništa od one svete: čovjek snuje, Bog određuje; da je u ovom slučaju čovjek i snovao i određivao…

Budo Simonović

Knjige Buda Simonovića mogu se naručiti na telefon 069 696 273, ili na e-mail: budos@t-com.me 

NAPOMENA: Zabranjeno prenošenje i objavljivanje fotografija bez pismenog odobrenja redakcije Slobodne riječi.

1 KOMENTAR

  1. Hm,hmm…Svedocenje,baba kaze,da je,Dzomic,zreo a jedan dobar “ egzorcir“,sklon je laganju.Naime,tesko je optuzio,Dobricu Cosica,za neka streljanja,pa kada ga je Cosic,tuzio sudu,pobegao je kao neka baba monahinja, uCrnu Goru,i krio se kao kurva,oko 3godine,cekajuci,da zastari postupak.A,da ne gubi vreme,bavi se,reaktiviranjem,koljackog cetnickog pokreta,sa ko zna,kakvim namerama,koje,policija mora da istrazi.

Leave a Reply