Plavooki momak iz Atine (4)

Sve što sam se više uvjeravala da on frapantno liči na mog oca, u meni je rastao strah od šoka šta ako je on zaista moj brat, a šta ako nije

Posljednja zajednička fotografija – Milena i Vlastimir Djordjević

„Nakon tog tajanstvenog telefonskog poziva“, sjeća se dalje Dragana Đorđević – Putica „moja majka je počela sasvim drugačije da se ponaša. Postala je nervozna i nekako se povukla i zatvorila u sebe. Tatu je rijetko spominjala iako ja dobro znam koliko je to bila velika i fina ljubav. Gotovo sasvim je prekinula sve veze i sa njegovom rodbinom, sa tatinom majkom, bratom, sestrom, a sigurna sam da nikada za trideset godina od tada nije ni pogledala drugog čovjeka, iako je imala samo trideset i četiri godine kad je ostala udovica.

Ja sam sada potpuno uvjerena da je iza onog zagonetnog telefonskog poziva stajao lično moj otac, da je majka posle to nekako doznala, možda i sa njim lično nekako stupila u kontakt, a potom sve učinila da se ne sazna da je živ kako mu nečim ne bi naškodila i tu je tajnu i u grob odnijela. Uz sve to, mislim da je ona bila posebno razočarana ako je doznala da se on tamo negdje oženio i formirao novu porodicu, da je to bio glavni razlog njene deprimiranosti, ali je bila toliko ponosna da to nije htjela nikome da prizna i otkrije.

Ona je, na primjer, veoma lijepo pjevala i posebno je voljela starogradske pjesme i romanse. Od nestanka oca, posebno od onog zagonetnog telefonskog poziva, pjevala je ili tražila da joj pjevaju samo pjesmu „Uvelo lišće“ i naročito onu strofu:

„Ah, idi idi u svijet daleki,
mira ti želim na putu tom,
al’ kad ti bude blistala sreća,
zaboravi na me, zaboravi tad…“

Danas sam potpuno sigurna, a vjerujem da su to zapažali i svi koji su je imalo poznavali, da je svih tih posljednjih trideset godina života nosila i tajila neku veliku muku i da je u toj muci i sagorela. Mislim da je zanimljivo i to da je pred smrt, kad je već pala u bunilo i komu, dozivala sve najbliže mrtve i poginule, ali nikada nije ni spomenula tatino ime.

Spomenik Vlastimiru Djordjeviću i Josipu Štimcu na Novom Groblju u Beogradu

Ja od njene smrti i onoga što sam na dan njene sahrane vidjela i doživjela na Novom groblju neprekidno slažem kockice i ubijeđena sam da je tog tragičnog dana u kanjonu Morače moj otac slučajno izbjegao nesreću i kad je vidio šta se desilo, znajući da je jedan od najodgovornijih na gradilištu, jednostavno je pobjegao glavom bez obzira i u onom metežu uspio da zamete trag i neopaženo umakne preko granice. 

Pouzdano znam da je imao pasoš i mogao je legalno preko granice, jer je nekoliko godina ranije išao u Italiju, u Napulj i na Siciliju – bio je u nekoj vojnoj delegaciji. To sam veoma dobro upamtila po nekim poklonima i slatkišima koje nam je tada donio iz Italije, baš kao što sam dobro upamtila i taj njegov pasoš sa platnenim koricama. Uvek je stajao na natkasni u njegovoj spavaćoj sobi u baraci u kojoj je živio u Manastiru Morači i tu sam ga danima zagledala kad smo u ljeto 1961. godine bili tamo u posjeti kod tate.

Sad bih, čini mi se, prepoznala i njegovu sliku iz tog pasoša. Ovu moju sumnju i uvjerenje u velikoj mjeri potvrđuje i to što majka iz Manastira Morače, kad se vratila posle nesreće, nije donijela gotovo ništa od njegovih ličnih stvari, prije svega nije donijela taj njegov pasoš niti išta od njegovih ličnih dokumenata. Nije donijela gotovo ništa ni od njegove garderobe – ne vjerujem da bi ona ostavila njegova nova odijela i drugo što bi je podsjećalo na njega i bilo neka uspomena.

Postoji i druga mogućnost i mnogi moji prijatelji misle da je to vjerovatnije – da ga je na sigurno sklonila vojna bezbjednost koja je procijenila da bi on mogao biti neugodan svjedok na mogućem suđenju odgovornima za rušenje mosta. Znali su da je on bio izuzetno sposoban i odgovoran, da pedantno čuva svu dokumentaciju, pa i onu o obraćanjima višoj komandi u kojima je ukazivao na mane i propuste u konstrukciji skele. Znali su sigurno da on negdje čuva i kopije otvorenih upozorenja i opomena da bi moglo doći do rušenja skele i katastrofe nastavi li se sa kampanjskim betoniranjem, da bi sve to mogao objelodaniti i kompromitovati i odgovorne starješine u višoj komandi i Armiju kao nedodirljivu instituciju…

Moje sumnje su dostigle vrhunac u proljeće 1993. godine. Pošto smo sestra i ja tada prodale bakinu kuću, ja za 1. maj pođem u Grčku, u Atinu, sa ćerkicom Milicom, koja je tada imala tek osam godina, sa idejom da se tamo možda i trajno nastanim. Pošto mi je stara Grčka bila neka specijalnost kao turističkom vodiču, Atinu sam poznavala gotovo kao i Beograd.

Vojni Logor na Pilopaču kod Manastira Morače

Dan pošto smo stigle i smjestile se, pođemo na trg Plaku i svratimo u prvu zlataru – htjela sam ćerki da kupim neku sitnicu za uspomenu. Dočeka nas jedan lijepi plavooki i smeđokosi momak, vedar i ljubazan kao da se znamo sto godina. Razgovaramo na engleskom. Ja zablenula u njega i pokušavam da se prisjetim otkud znam ovog čoveka. Odjednom mi se u njemu ukaza lik moga oca! Smrznuše mi se i jezik i vilice, riječ ne mogu da progovorim.

Kad se malo pribrah, kažem mu da sam Beograđanka, od Đorđevića, a on poče glasno da se smije: pa mi smo rođaci, i ja sam Srbin porijeklom, Filipos Hadžigeorgijus – Filip Hadžiđorđević! Ispriča potom da mu je djeda navodno bio na hadžiluku i otuda mu i prezime Hadžigeorgijus…

Ostale smo tu poslije još dugo. Moja Milica, koja je bila veoma povučena i stidna, na moje veliko čuđenje, oslobodila se kao kod najrođenijeg, zalazi iza pulta, igra se sa nakitom; on joj pokloni i jedan zlatni prstenčić, a u meni se sve više uvlačio neki strah, na jednoj strani od šoka ako se pokaže da je moja sumnja tačna, na drugoj od razočarenja ako sve ispadne samo moja uobrazilja.

Ja sam posle ostala i gotovo godinu dana živjela u Atini, pokušavajući da započnem neki posao i uhvatim korijen. Često smo, uvek kad bi smo došle na Plaku, Milica i ja svraćale u tu zlataru, ali, sem što sam se svaki put dodatno uvjeravala da on frapantno liči na mog oca, sve više me obuzimala neka trema i strah i sve manje sam pitala. Saznala sam ipak da je mlađi od mene dvanaest-trinaest godina, odnosno da je bio negdje 1964. ili 65. godište, da ima još i mlađeg brata Jorgosa, da mu je otac živ i da je navodno apotekar. Nisam imala snage i smjelosti da od toga kročim korak dalje…

Bila je to nova, ali ne i posljednja kockica u ovoj zagonetnoj priči jer su se potom i u Beogradu dešavale neke, najblaže rečeno, neobične i neobjašnjive stvari, koje su uvećavale moju sumnju.“

Da li se ključ zagonetke kapetana Djordjevića krije u Atini

Pismo Milene Đorđević
Sedam mjeseci poslije nesreće na Pjenavcu, 7. februara 1963. godine, Milena Đorđević, supruga kapetana Đorđevića, uputila je jedno jetko pismo tadašnjem saveznom javnom tužiocu Brani Jevremoviću, u kojem, „kao žena koja je pored njega (Vlastimira Đorđevića, prim. B.S) od 34 godine provela 17, tvrdi da ga je ono što je doživljavao tokom rada na „Pjenavcu“ „ubilo i prije majske nesreće`.
„Prije Morače nisam ni znala kakve objekte radi. Tada bi često, poslije dubokog razmišljanja rekao: Biće sreće ako iz Morače izvučem živu glavu, i uvijek: srećan sam što mi otkada sam dolje, nijedan radnik nije poginuo na objektu“, kaže Milena Đorđević i tvrdi da joj je muž tih dana u više navrata pisao: „Ako ovaj objekat srećno završim, sve ću učiniti da se više nikada ne razdvajamo“, da joj je poslednji put, petnaest dana prije nesreće, napisao da ne brine, „da se nadamo da će se sve srećno završiti, ali i da budem uvijek spremna i da sve eventualnosti primim hrabro i dostojanstveno…“

Budo Simonović

(Sutra: OTKUD CVIJEĆE NA NjIHOVOM GROBU?)

Оставите одговор