U plavo nebo, u oblake i vjetar, u san i dječiju maštu odlazim…
Na bijeloj pozornici pozdravim studen i strah i odlazim…
Do onog vrha, do emocije koja se širi tijelom, planinom, prostorom.
U kristalima nebeskim što ih zima šalje, u zvjezdanim rojevima zimske noći, u vječitoj pjesmi kamena, tražim izgubljenu misao. Nemušto sričem riječi i snove rasute po vrhuncima. Sve stale u jednu misao, riječ, san – PLANINA.
Planina kao ljubav, trajanje, korak. Kao sve i ništa. Kao zaboravljena pjesma koja dopire iz nekih nedokučivih dimenzija duše.
Odlazim i vraćam se. Sebi i tebi. Inspiracijo, ljubavi, srećo i tugo…
Još samo jedan korak, još samo jedan put mi daj. Još jedan vrhunac, planinu…
Da mogu da ispričam priču koju sanjam….
