Vida Ognjenović (Foto: N. Pavlović politika.rs)
Pisac, reditelj, profesor, prevodilac, diplomata, počasni predsjednik Srpskog PEN centra, potpredsednica Međunarodnog PEN-a Vida Ognjenović nedavno je podugačkoj listi nagrada koje je ponela za svoj književni opus dodala i Prozart, međunarodno priznanje za autorski doprinos razvoju balkanske književnosti na festivalu PRO-ZA Balkan u Skoplju. Ono što je njenim čitaocima još važnije jeste nova esejistička knjiga „Visoka voltaža“, koju je krajem prošle godine objavio Arhipelag.
Na uvodni dio knjige u kojem govori o masovnoj potrošnji, masovnoj proizvodnji i ukusu masa, Vida Ognjenović je nadovezala eseje o izuzetnim pojedincima, autentičnim umetnicima i izrazitim individualcima.
Kakva je trenutna pozicija i budućnost umjetnosti iza koje stoje imena o kojima pišete u svijetu „odlivaka“, replika, umnožavanja?
Da, to je moj pokušaj da se u esejima bavim ljudima koji se svojim djelom uočljivo izdvajaju iz opštih pojava. Vidite i sami, tehnologizacija našeg svijeta dosegla je u mnogim stvarima neslućene brzine, u prvom redu u proizvodnji odlivaka. Omasovljenje modela je danas u stvari nezaustavljiv proces oponašanja. Može se reći da je imitacija postala vitalni dio načina života na planeti. I nije tu samo riječ o modi i pomodnosti, već i o stereotipima mišljenja, izražavanja, ponašanja, političkih stavova, vrjednovanja. I zato, verujem da svako probijanje iz tog imitacionog poretka jeste podvig koji zaslužuje pažnju.
Na to se nadovezuje i priča o „malim prodavnicama retkosti i velikim robnim kućama“. Kako se spram tog višedecenijskog procesa omasovljavanja i globalizacije određuje savremeno obrazovanje od kojeg zavisi dalja budućnost „malih prodavnica rijetkosti“ u svim segmentima života?
Robne kuće su postale tržni centri, mali gradovi na obroncima, ili pak unutar naselja, tvrđave masovne potrošnje i diktature neukusa pod sloganom mogućnosti izbora. Prodavnice rijetkosti su u međuvremenu umrle od gladi, na rukama svojih posvećenika. Onaj ko ima novca, ne mari za druge retkosti, osim za sebe, onom pak ko zna pravu vrijednost rijetkih stvari, to znanje ne omogućava dovoljno novca ni za kupovinu osnovnih potrepština u tržnom centru i na tome se trijumf odlivaka pretvara u trajno stanje.
Šta se u tom kontekstu dešava sa „malim“ običnim čovjekom, razapetim (još uvijek) između sistema vrijednosti nekad i sad? I još više, sa čitaocem, koji je srazmjerno kontekstu u kojem njeguje ovu „arhaičnu“ disciplinu, postao rijetkost po sebi?
Čovjeka malim čini, između ostalog, ponajviše nepismenost. Čitalac je u velikoj prednosti, jer u knjigama može da nađe najrazličitije primjere odnosa prema svijetu, važnih za sopstvena opredeljenja. Čitanje uveliko proširuje životno iskustvo. I kad mi neko kaže da moderan čovjek danas ima mnogo više načina da neposredno istražuje svijet, putovanjima, zatim preko sredstava komunikacije, ja ga pitam, da li istraživanje zahtijeva i neku moć procjene, ili je to samo stvar prisustva i aktiviranja čula. Ipak mislim da je svijet daleko složeniji od onoga što nam se nudi u modnim reklamnim uputstvima.
U današnjem izmenjenom svijetu, koliko je promijenjena i uloga pisca?
A, dobro pitanje. Bojim se da smo mi navikli da pisac, kao u nekadašnjem režimu, bude na liniji vladajuće državne ideologije i da iz tog odnosa crpi važnost i izvesne privilegije. Međutim, pojedini pisci su i tada uspijevali da budu samo pisci, a ne glas naroda, tj. glas vladajuće politike i da svom talentu daju puni zamah. Da navedem samo jednog od njih, koji je pomalo bastardizovao svoj književni dar, stavljajući ga u službu politike, a to je Oskar Davičo.
Danas se pisac vratio literaturi, odnosno knjizi, što je bilo krajnje vrijeme. No, knjiga trenutno ima toliko veliku konkurenciju prije svega u razularenoj i bestidnoj zabavi, koja je dostigla svoj zenit u svojoj bezobzirnosti, a zatim u površnom, instant informisanju. I zbog toga je pisac danas i ovde prilično unezveren. Čini mu se da nikome ne treba. Ne bi baš da golica publiku da bi ga čitala, a opet ne bi ni da obitava u dolini plača za prvim redovima u kulturnom programu.
Skloni smo žalopojkama o nerazvijenim čitalačkim navikama na ovim prostorima. Imamo li opravdanja da budemo toliko zabrinuti za knjigu i čitanje kod nas?
Možda i nemamo razloga za tolike žalopojke. Prvo, zato što mislim da se kod nas ipak čita više nego u nekim djelovima svijeta. Međutim kad govorimo o toj osjeci čitalaštva, mislim da je prosvjeta zakazala i ne znam da li su dovoljno svjesni svoje odgovornosti za to što su se djeca otuđila od knjige. To je ozbiljna krivica, jer se tom nebrigom ubija važan odnos koji treba da se uspostavi još u djetinjstvu, da bi se kasnije razvijao. Velika je odgovornost obrazovne politike. Uzmite se u pamet, ljudi. Čitanje treba predavati u školi kao glavni predmet. Čitanje je nauka o raspoznavanju svijeta.
Koliko je jedna ozbiljna strategija, kulturna politika u stvari ključni nedostatak na našim prostorima?
Jeste ključni nedostatak. Prosvjeta, zdravstvo i kultura su otvorene rane našeg društva. I čudim se kako to da kod nas nikako ne može da se shvati da su to tri noge našeg društvenog tronošca i ako jedna nedostaje, sa takve se stolice pada. Znanje i umijeće života se uče i njeguju, a ne stiču čitanjem tabloidnih kičerskih uputstava za postizanje sreće i zdravlja. Biti samo sit i napojen i spavati, nije dovoljno. Nikakva zrnasta hrana, voće i povrće, čist vazduh i topla kupka ne mogu nas spasiti od ponora u neznanje.
Šta vi tražite u knjigama? Kako čitate?
Da vam kažem, ja sam histeričan čitalac. Već u gimnaziji sam donekle shvatila, a to shvatanje kasnije utvrdila na studijama književnosti, da je čitanje izučavanje literature, da je to zapravo traganje za nekim stvarima koje nam na drugi način nisu dostupne. Čitanje je dakle traženje i pronalaženje. I tako sam razvila neku vrstu, hajde da ne kažem zavisnosti, već da to nazovem pripadnost knjizi. Mene uopšte zanima taj svet smešten između korica. Obradujem se dobrom piscu. U književnosti tražim veštinu izražavanja, poigravanja jezikom, koju su kod nas imali Kiš, ili recimo Crnjanski. Ne vjerujem u prirodnost stila. Između ostalog u književnosti tražim i disciplinovanu formu. Šta da kažem, čitanje je potreba koja se stalno iznova obnavlja.
