Petar II Petrović Njegoš (7) – Mislio da je Njegoš nepismen

Ne zna se koliko je izdanja na srpskom jeziku do sada doživio „Gorski vijenac“, ali je izvjesno da se za minulih 166 godina u prosjeku bar jednom godišnje javljao u novim koricama

12910661_10207857845182974_1266696030_n
Foto: Johan Bes – Petar Drugi Petrović Njegoš

Nakon početnih epskih zanosa i misaono – lirskih uzleta, koji su počesto imali prigodni karakter, Njegoš je „Lučom mikrokozma“ zaplovio ka visinama besmrtnosti, „dopro do same granice ljudskog uma, do kapije metafizike, postao duhovna vertikala Balkana i, izuzmemo lo mislioce Aristotela i Platona, stao uz rame najvećih umova koje čovječanstvo poznaje“ (kako kaže profesor dr Slobodan Tomović), „stao uz rame Homera i Miltona i svrstao se u red najvećih pjesnika za koje svijet zna“ (smatra profesor dr Bojka Đukanović, jedan od autora „Enciklopedije Njegoš“).

12919257_10207857851343128_1321971528_n
Profesor dr Slobodan Tomović – sa Njegošem smo duhovna velesila

– Nije on slučajno prvo napisao „Luču“ – kaže profesor Tomović. – On je prije svega vodio računa o misli i ideji pa tek onda o tome kako će, kojim jezikom saopštiti tu ideju. To je poetika koja nosi misao. On je, tako, svoje tek naznačene misli u kratkim misaonim pjesmama prvo do kraja razvio i zaokružio u „Luči“, u kojoj je dopro do krova svijeta, do tačke apstrakcije sa koje se može sagledati svijet. Tek potom on se vratio ovozemaljskom svijetu i realnom životu i napisao „Gorski vijenac“ i pomalo nepravedno zapostavljenog „Šćepana Malog“.
Nema preciznih i sasvim pouzdanih podataka koliko je izdanja Njegošev „Gorski vijenac“ do sada doživio otkad se prvi put, godinu dana poslije „Luča mikrokozma“, pojavio u Beču 1847. godine. Ni na srpskom, a kamoli na ostalim jezicima, a teško da ima iole značajnijeg svjetskog jezika na koji nije preveden. Bez pretjerivanja se može reći da se ovo najpoznatije južnoslovensko književno djelo za proteklih 166 godina, što kao samostalno, zasebno izdanje, što u sklopu nebrojenih izdanja Njegoševih sabranih djela, u prosjeku gotovo svake godine pojavljivalo u novim koricama na srpskom jeziku.

12910115_10207857847783039_1428899582_n
Faksimil korice prvog izdanja Njegoševe ,,Luča mikrokozma“

Iako nije nigdje precizno upisan datum kada je tačno završeno štampanje tog prvog izdanja, nesumnjivo je da je to bilo prije 16. februara 1847. godine, jer je tog dana izvjesni Stjepan Pejaković uputio iz Beča primjerak “Gorskog vijenca“ Ljudevitu Gaju u Zagreb kao dar mladog crnogorskog vladike i pjesnika.

12919203_10207857849263076_189447023_n
Faksimil korice prvog izdanja Gorskog vijenca – Beč 1847. godine

Njegoš je u jesen, početkom oktobra 1846. godine, u pratnji ličnog sekretara Milorada Medakovića, krenuo u Trst, a odatle u Beč i Petrograd da traži podršku i pomoć od bečkog i petrogradskog carskog dvora za svoju napaćenu Crnu Goru, koju je te godine bila zadesila strahovita suša, a i Turci su naglo pojačali pritisak na nju. Kako je zapisao jedan hroničar, suša je te godine “sve spržila“ i strašna glad je zakucala na vrata i onako siromašnih gorštaka. Skadarski paša Osman Skopljak se zato ponadao da je to trenutak da unese razdor i zavadi izgladnjeli narod, da će Crnogorci prodati vjeru za večeru i da će potom konačno i za sva vremena slomiti otpor svog prkosnog i nepokornog susjeda.
Na taj mučni i neizvjesni put Njegoš je sa Cetinja ponio i rukopis svog najnovijeg djela, izgleda tek završen, a Milorad Medaković je o tome zapisao:
“Ponio je bio vladika sa sobom iz Crne Gore svoje novo djelo ‘Gorski vijenac’ u rukopisu i pečata ga kod Mehiterista u Beču. On sam držaše drugo popravljanje i potonje pregledanje…“

12421785_10207857849943093_5100854_n
Faksimil prve strane rukopisa Njegoševog Gorskog vijenca

A koliko je to brižljivo i s pažnjom radio najbolje se vidi iz originalnog rukopisa “Gorskog vijenca“. Naime, F.Menčik je četrdeset i dvije godine kasnije, 1889, pronašao autograf “Gorskog vijenca“ u bečkoj dvorskoj biblioteci, tačnije sedamnaest numerisanih listova, odnosno trideset i četiri stranice, na kojima je od ukupno 2.819 stihova „Gorskog vijenca“, ispisano 1.528 (posljednji stihovi su kazivanje Draška Popovića o Mlecima i strahu od mletačkih žbira i špijuna: “Kako ih se drugi bojat neće / kad mogaše oblagati dužda…“).
Poznati slavista i njegošolog Milan Rešetar smatra da je upravo to prva verzija “Gorskog vijenca“, ona koju je vladika donio sa Cetinja, jer se ona prilično razlikuje od prvog štampanog izdanja ove slavne knjige. To ukazuje da je Njegoš brižljivo pratio i u toku štampanja popravljao i dopunjavao rukopis, koliko je prepravio ili na marginama upisao novih stihova. Na samom početku, na prvoj strani je, recimo, dopisao čak 43 nova stiha.

Milan Rešetar misli da je Njegoš pri redigovanju rukopisa konsultovao i druge učene ljude, posebno one sa naših, balkanskih prostora, sa kojima se tih dana sretao u Beču, a ima i onih koji dokazuju da je u korekturi tog prvog izdanja “Gorskog vijenca“ učestvovao i Vuk Karadžić, koji se tada, pouzdano se zna, sretao i družio u Beču sa Njegošem.
Nije, međutim, sasvim sigurno utvrđeno otkud se ovaj Njegošev rukopis našao u bečkoj dvorskoj biblioteci. Jevto M. Milović misli da je on tamo dospio iz ostavštine poznatog filologa Franja Miklošića, koji je radio upravo u ovoj biblioteci.
Zanimljivo je, međutim, da je F. Menčik, kada je 1889. godine pronašao ovaj rukpis, posumnjao u njegovu originalnost. On je, naime, mislio da je crnogorski vladika bio nepismen i da mu je spjev, po njegovom kazivanju, pisao neko od njegovih pisara. Tri godine kasnije, Milan Rešetar je ipak nepobitno dokazao da je “vas rukopis napisan jednom te istom rukom“, odnosno da je u pitanju Njegoševa originalna rukotvorina.
U sačuvanom rukopisu „Gorskog vijenca“, inače, nema ni uvodne “Posvete prahu oca Srbije“. Prepis tog važnog dijela knjige je tu u Beču, međutim, napravio Milorad Medaković, a pronašao ga je kasnije Pero Šoć u arhivu Srpske akademije nauka i umetnosti u Beogradu pa je tako sklopljen cio mozaik priče o prvom izdanju “Gorskog vijenca“.
Milorad Medaković, desna Njegoševa ruka oko stvaranja i objavljivanja njegovih djela, tvrdi da je on “Gorski vijenac“ najprije bio posvetio Milošu Obrenoviću i da se “iz nekog manjeg nesporazumljenja to pokvari, te vladika okrene tu posvetu Karađorđu iz koje se vidi da su izostala neka mjesta odnoseći se na podvige kneza Miloša…“ Tu se vjerovatno krije i tajna praznina u “Posveti…“ označenih tačkama, što je potvrda da su u njoj izostavljeni neki stihovi, a poznato je da je Milorad Medaklović izričito tražio od štampara da unese te tačke kako bi ostao trag tog “zaokreta“ i promjene u “Posveti“.

Dilema

– „Gorski vijenac“ je nesumnjivo najbolje Njegoševo djelo – kaše profesor Tomović – ali sa aspekta naroda kojem je pripadao. Ja lično sam u velikoj dilemi i veoma teško bih se opredijelio između “Luče mikrokozme“, Gorskog vijenca“ i „Šćepana Malog“.

Dileme oko naslova

Njegoš se dugo, gotovo do posljednjeg trenutka, dvoumio oko naslova svog najznačajnijeg djela. Prvo je bio naumio da ga naslovi kao “Iskra“. Poslije se opredijelio za “Izviiskra“, pa “Izvite iskre“, pa “Vijenac gorski“ da bi se konačno odlučio za “Gorski vijenac“.

Najluksuznija izdanja

Od svih dosadašnjih izdanja na srpskom jeziku, nesumnjivo je najkompleksnije ono koje je 1983. godine napravila Crnogorska akademija nauka i umjetnosti kada je u formatu Njegoševog rukopisa, u luksuznoj opremi i u samo 499 primeraka, u jednim koricama objavljen fototip dela sačuvanog Njegoševog rukopisa, fototip prvog izdanja i jedna savremena verzija “Gorskog vijenca“, štampana posebnom azbukom koju je specijalno za ovu priliku pripremio Ivan Boldižar iz Novog Sada. A od izdanja na stranim jezicima, do sada je bez premca ono na japanskom koje su preveli i priredili profesor Kazuo Tanaka i Hiroši Jamasaki – Vukelić.

Budo Simonović

Sjutra: Njegoš u zemlji samuraja

Оставите одговор