Petar II Petrović Njegoš (17) – Njegoš nije bio gorostas

Mjerenjem dobro očuvane Njegoševe lijeve butne kosti, dr Božina Ivanović je došao do zaključka da je on mogao biti visok najviše 191,56 do 193,44 santimetra
13014896_10207942833347625_1312753789_n
Njegoš – rad Nebojše Mitrića

Kad je 20. maja 1850. godine, godinu i po dana prije prerane smrti, sročio i potpisao svoj testamenat, poslednji i najslavniji crnogorski vladika-vladar, genijalni pjesnik i mislilac Petar Petrović – Njegoš je, pored ostalog, napisao i ovo: „Hvala ti, Gospodi, jer si me na zemlji nad milionima i dušom i tijelom ukrasio…“

12988013_10207942830627557_643711931_n
Njegoš – modifikovani portret Anastasa Jovanovića

U sjećanjima i zapisima Njegoševih savremenika, međutim, nije ostalo mnogo sigurnih i jasnih podataka o njegovom liku, stasu i obliku, ali je iz svega ispredena gotovo mitska slika o gorostasnom kolosu i džinu ispod Lovćena, figuri koja stoji rame uz rame sa njegovim nenadmašnim poetskim djelom. U suštini, sve su to uopšteni opisi u kojima dominiraju saglasne tvrdnje da je „pustinjak cetinjski“ bio veoma visok i razvijen, čovjek izuzetne ljepote, a u narodu je do danas sačuvano poređenje za mušku ljepotu: „Lijep i stasit kao vladika Rade…“
Tome su svakako u znatnoj mjeri doprinijeli zapisi i opisi Njegoševih savremenika koji su se prosto utrkivali i nadmetali u divljenju njegovoj ljepoti i fizičkom izgledu. Tako je Vuk Karadžić, nakon prvog susreta sa Njegošem u Beču 1833. godine, u pismu Lukijanu Mušickom, pored ostalog, napisao i ovo:
„Nema mu još puni dvadeset godina a veći je i lepši nego ikakav granatir u Beču!“ Dodao je uz to da je mladi crnogorski vladika „možda najviši i najljepši čovjek u Crnoj Gori“ i naglasio da „ne samo što zna srpski vrlo dobro čitati i pisati, nego pravi i stihove lepe…“
„Tako mi onoga, čisto se bijah uplašio“ – zapisao je Jovan Subotić, koji je tih dana u Beču takođe sreo i upoznao Njegoša. „Toliko visoka čoveka nisam bio do toga dana nikad video. A pri tom svi udovi tela u najlepšem razmeru, pa glava i lice zaista apolonski… Nisam mu se mogao dosta nadiviti. A ne samo ja, nego mu se visini i lepoti divio i sav Beč, a u Beču se doista viđa kojeotkud mnogo lepih ljudi u svakom pogledu…“
Njegoša je te 1833. godine u Beču, u domu Vuka Karadžića, upoznao i Imbre Ignjatijević – Tkalac, jedan od najpoznatijih južnoslovenskih publicista onoga vremena, koji je ostavio pisani trag i o tom susretu:
„Svakako je bio najlepši čovek kojeg sam u svom životu video: divovski stas sa najsavršenijom skladnošću udova, sa klasičnim lepim licem, sa ozbiljnim a ipak blagim izrazom… Njegoševa vanredna muška lepota privukla je najveću pažnju na dvoru u Petrogradu, Beču i Napulju…“
„Umetnik bi izabrao upravitelja Crne Gore kao obrazac za sliku Herkulovu, a filozof za putovođu u svome životu“ – zapisao je ruski inžinjer Kovaljevski koji je 1838. godine boravio na Cetinju, a ser Hajnrih Lejard, istaknuti engleski arheolog i političar (poznat, inače, po mržnji prema Slovenima), koji je Crnu Goru posetio naredne, 1839. godine i sa Njegošem igrao bilijar, kaže da mu je crnogorski vladika izgledao kao najviši čovjek kojeg je ikada vidio i misli da je bio visok „sedam i po stopa“ (više od 228 santimetara, prim. B.S).
A Lejardov zemljak, admiral Hajnrih Federik Vinington Ingram, koji je u delegaciji sa admiralom lordom Klarensom Padžetom posjetio Ctrnu Goru pet godina kasnije, pored ostalog je zapisao: „Svi smo se složili u tome da jer Vladika najlepši čovek koga smo ikada videli.“

12992934_10207942844587906_952868983_n
Njegoševa vladičanska mitra

Vrhunac divljenja Njegošu, njegovoj fizičkoj ljepoti i duhovnoj veličini, predstavlja ono ovde već citirano što je o njemu zapisao Ljuba Nenadović:
„I kad na ovom svetu nestane bregova i ljudi, meni se čini još će trajati dva crnogorska kolosa: Lovćen i Vladika…“
Vjekovne zablude, nedoumice i pretjerivanja, mitomaniju koja je dugo predena o fizičkom izgledu Njegoševom, razbio je, međutim, i u realne okvire sveo dr Božina Ivanović knjigom „Antropomorfološke osobine Petra Drugog Petrovića Njegoša“, ozbiljnom naučnom studijom nastalom na naučnoj ekspertizi, stručnim mjerenjima i proučavanju Njegoševih zemnih ostataka prije njihove (valjda poslednje?) sahrane u kripti mauzoleja na Lovćenu u ljeto 1974. godine. Ta studija je ostala u sjenci burnih i do danas nestišanih raspri oko toga da li je trebalo kršiti Njegošev predsmrtni amanet da počiva u maloj, skromnoj crkvici na Lovćenu, koju je on podigao 1845. godine, odnosno onoj koju je na njenim temeljima osamdeset godina kasnije podigao kralj Aleksandar Karađorđević.
Ivanoviću i timu stručnjaka oko njega omogućeno je da samo nekoliko časova prije polaganja Njegoševih kostiju u kriptu Meštrovićevog zdanja na Lovćenu, odnosno onoga što je od njih ostalo poslije 123 godine i više prekopavanja, izvrše mjerenja i stručne analize anatomskih i antropomorfoloških osobenosti slavnog crnogorskog vladara.

13020418_10207942838587756_1909431712_n
Njegoševa lobanja (snimak iz 1974. godine)

Njegoš je bio tipični Dinarac, zaključuje dr Božina Ivanović, koji tvrdi da je on posjedovao sve antropološke osobenosti čovjeka ovog tipa. On smatra da je genetske osobine izuzetno visokog čovjeka mogao naslijediti i od osa Toma i od majke Ivane, a naročito od ujaka Lazara Prorokovića, ali dokazuje da Njegoš ipak nije bio džin i gorostas kakvim ga predstavljaju njegovi savremenici.

12992221_10207942837307724_249979630_n
Njegošev ujak Lazar Proroković

Naime, primjenom najsavremenijih i tada najpoznatijih formula za utvrđivanje visine čovjeka na osnovu dužine pojedinih njegovih kostiju, Ivanović je mjerenjem dobro očuvane Njegoševe lieve butne kosti došao do zaključka da je on mogao biti visok najviše 191,56 do 193,44 santimetra, odnosno da nije pretejrano odskakao po visini od svojih plemenika (Ivanović tvrdi da je prosječna visina ljudi iz takozvane Stare Crne Gore, iz koje potiče Njegoš, u to vrijeme bila oko 175 santimertara).

12966701_10207942840147795_381392070_n
Njegoševi zemni ostaci 1974. godine

Nesporno je, dakle, da je on pripadao soju visokih ljudi, a utisak o njegovoj izuizetnoj visini i gorostasnosti vjerovatno je povećavala i njegova vladičanska kamilavka, mada je on mnogo češće nosio klasičnu i dobro poznatu crnogorsku narodnu nošnju.

Uz rame Turgenjevu

Ivanović ističe da je Njegoš imao veoma široku lobanju sa izrazito visokim takozvanim kefaličnim indeksom od 88,42 i sa zapreminom moždane duplje od 2.016 kubnih santimetara, što prevazilazi sve do sada poznate primjere u stručnoj literaturi. Prosječna zapremina moždanog dijela lobanje kod savremenog muškog stanovništva u Evropi kreće se, naprimjer, oko 1.450 kubnih santimetara. Primjenom takozvane Manuvrierove formule Ivanović je izračunao da je masa Njegoševog mozga iznosila čak 1.995 grama, što je takođe daleko iznad gotovo svih do sada poznatih rezultata, mada u nauci ni do danas nije razjašnjeno u kakvom odnosu stoji veličina mozga prema intelektu određenog čovjeka.

13023332_10207942841787836_1991628171_n
Dr Božina Ivanović (lijevo) sa saradnicima 1974. godine priprema Njegoševe kosti za sahranu

Poznato je, međutim, kako kaže Ivanović, da masa mozga mnogih poznatih ljudi mnogo prevazilazi granice prosječnih. Koliko se zna, od Njegoša je samo Turgenjev imao za 16 grama teži mozak, a iza Njegoša su Bajron (1.807 grama), Šiler (1.785), Behter (1.720), Pavlov (1.653), Mendeljejev (1.571), Anatol Frans (1.017) itd.

Govorio četiri jezika

Pored ostalih osobenosti, više Njegoševih savremenika ističe Njegoševo izuzetno obrazovanje i da je bio pravi poliglota. Tako poznati ruski filolog i slavista Ismail I. Sreznjevski tvrdi da je Njegoš, pored srpskog, govorio i ruski, njemački, francuski i italijanski jezik.

Ožiljak

Gotovo na svim poznatim Njegoševim portretima, a uglavnom su ga slikali iz lijevog poluprofila, jasno je i uočljivo naglašen jedan ožiljak koji je imao iznad lijevog oka. Oko toga se dugo špekulisalo, bilo čak i zlonamjernih tvrdnji da je to biljeg i posljedica neke nečasne i vladičanskoj mantiji nedolične rabote. Ivanović je, međutim, utvrdio da je Njegoš imao frakturu lijevog nadvjeđnog luka i naprsnuće ostalih kostiju u tom dijelu čela. On, kao objašnjenje, navodi tvrdnju Milorada Medakovića da je Njegoša kao petnaestogodišnjaka mazga udarila kopitom u čelo, a i Pavle Rovinski tvrdi da je ta povreda nastala u djetinjstvu kad je Njegoš pao s konja. Drugi, pak, dokazuju da je to posljedica ranjavanja u nekom boju sa Turcima.

Crnogorci pa Albanci

Dr Božina Ivanović tvrdi da po širini glave, odnosno takozvanom kefaličnom indeksu, Crnogorci sa 88,6 prednjače u svijetu. Slijede Albanci sa 86,4, Maja (Jukatan) sa 85,8, Norveški lopari sa 85,00, Havajci 84,00, Jermeni 83,5, Korejci 83,4, crnci sa Filipina 82,7, Njemci 82,5, dok je taj koeficijenat ubjedljivo najniži kod Australijanaca – svega 71,8!

Budo Simonović

Sjutra: Sahranio sve muške potomke 

Оставите одговор