Petar II Petrović Njegoš (11) – Život je tren između neba i groba

„A naše jadno tijelo šta je… prašina s kojom se vihorovi rugaju i igraju, njom bistre istočnike vodene mute, njom sjajne zrake sunčane zatmivaju…“

12957147_10207886773746170_820748103_n
Foto: Njegoš – portret Anastasa Jovanovića

Nekako ubrzo pošto je u Beču 1847. godine „pečatao“ svoje najznačajnije i do danas, ne sam u srpskom jeziku, neprevaziđeno književno djelo, „Gorski vijenac“, Njegoš je naglo počeo da pobolijeva. Galopirajuća tuberkuloza je, naročito dvije posljednje godine života, počela munjevito da rastače njegova pluća i lomi njegovu izuzetnu, divovsku momačku snagu.
Vuk Popović, risanski prota i veliki prijatelj i saradnik Vuka Karadžića, u jednom pismu krajem marta 1851. godine javlja mu da se „crnogorskom vladici opet bolest navratila“ i da je po žestokoj mećavi morao sići sa Njeguša u Kotor kod nekog poznatog ljekara:
– Čudo je zamišljen i poznao sam da mu je um mnogo umoran – piše Popović. – Svrhu ovoga govorio sam s lječnikom i rekao mi je koliko je sjutra da će mu narediti što manje može da čita, piše i da govori, i da ne izlazi iz kuće niti da mnogo vizita prima – piše Popović Karadžiću i najavljuje Njegošev skori dolazak u Beč eda bi tamo našao lijeka za svoju grudobolju.

12939227_10207886777186256_1457559773_n
Stolica-naslonjača na kojoj je izdahnuo Njegoš

Te posljednje Njegoševe dane, susret sa njim na Cetinju u jesen 1850. godine i potom u proljeće iduće godine u Beču, upečatljivo je opisao Đorđe Stratimirović, general u austrijskoj vojsci, kojeg je dvije godine prije toga crnogorski vladika odlikovao Obilića medaljom:
„Poznato je da je vladika Petar bio osobito lep, stasa visoka, a pored toga elegantan. Nadmašivao je najveće Crnogorce. Vrlo prijatan bio mu je pogled iz crnih blagih očiju. Osobito me je kosnulo njegovo žaljenje što mu teška bolest neće dati dovršiti velike planove koje je gajio za oslobođenje Srba u Turskoj; a često reče, pokazavši mi prsa svoja: ‘Eto, vidiš, Đoko, to je smrt!’ – Svetovao sam ga da ide u Beč i tamo slavne lekare da konsultira…

12935406_10207886781066353_1096800952_n
Ljuba P. Nenadović

Povratim se u Beč, kud nekoliko meseci iza toga i vladika Petar dođe. On ovde pozove slavnog profesora Škodu da ga savetuje. Tom prilikom bavio sam se kod njega. Lekar se ustručavao da njemu samom istinu o opasnom njegovom stanju kaže, ali meni je poverio da je tuberkuloza tako napredovala da pomoći nema. Već posle nekoliko dana pozli mu tako da nije mogao ležati u krevetu, nego je u velikoj naslonjači cele noći provodio… Lekovi i nega učine da mu se stanje poboljša, tako da se mogao iz varoši gde je stanova u Hotel Lamm u Hicingu, kod Beča preseliti. Tuberkuloza u desnim plućima zaustavi se, ali počem su leva pluća sasvim iščezla bila, dobije takozvani anevrizam. Dr Škoda, dobar Slaven i prijatelj moj, odmah mi to saopšti, moleći me da na shodan način vladiku upozorim kako mu je stanje takvo da svaki čas umreti može. Posle jedne askultacije Škodine, koji je vladiku Petra jako zavoleo bio i sažaljivao ga, opazi vladika da je dr Škoda vrlo žalostan. Vladika ga oslovi, ukoliko se sećam, nemački, ovako: „E doktore wie steht es, vie lange kann ich noch leben? ( E, doktore, kakvo je stanje, koliko mogu još da živim?, prev. B.S ) – Škoda se zbuni i stane izvijati. Na to se vladika obrati meni: „Kaži mu, Đoko, da sam ja vladika crnogorski, da se ja smrti ne bojim. Tebi je izvesno istinu kazao, reci mi ti!“ – Na to nisam mogao drukče no istinu mu reći da je tako bolestan da može, istina, duže živeti, ali i da može naprasno umreti. „Kad je tako božja volja – reče Petar – ja joj se klanjam. Samo neću ovde da umrem, već idem u moju Crnu Goru.“ – Zapita još doktora kakve mere pri putu uzimati mora. Škoda mu tačna uputstva dade. Malo zatim krene se vladika Petar, ostavljajući meni kao amanet srpsku stvar i njegova naslednika Danila.
Oproštaj prijatelja za ovaj život bio je težak i tužan. Plakali smo i ja i vladika“ – kaže na kraju Stratimitović.
Njegoš je umro 19. oktoba (po starom kalendaru) 1851. godine, na isti dan kada je 21 godinu ranije sjeo na vladičanski tron pod Orlovim kršem. Ljuba Nenadović precizira da se to desilo u deset sati prije podne, pošto se četiri dana prije toga njegovo zdravstveno stanje naglo pogoršalo i počeli napadi kašlja sa krvarenjem, karakteristični za završnu fazu oboljenja od tuberkuloze pluća.

12966330_10207886786346485_1570517491_n
Djordje Stratimirović, Njegošev prijatelj i savremenik

Vladika je, kako su zapisali hroničari, sve vrijeme bio na nogama ili blago naslonjen na posebno napravljenoj stolici – naslonjači, jer mu kašalj nije dopuštao da legne u krevet. Miran i pribran, tješio je zabrinute glavare, koji su naslućivali njegovu skoru smrt. Vuk Popović je dvadesetak dana kasnije u jednom pismu Vuku Karadžiću ovako opisao te zadnje Njegoševe trenutke i poruke:
„Mila braćo moja! Evo sam vam baš došao na ždrijelo vječnoga doma! I viđu da ću umrijet’ i teško žalim e ću vas ostaviti, e ćah još rad biti dvije godine živjet’ , i vidjet’ ćaste kako ćah proslaviti Crnu Goru, ali volja božja ne dade…! A sad, braćo, poslušajte me što ću vi najpošlje reći. Zaklinjem ve bogom i svetom Gospođom, drž’te Pera ( stariji brat Njegošev, prim B.S) i slušajte Đorđa (Njegošev brat od strica Đorđije Savov, prim. B.S). Zeko (Danilo Stankov Petrović, Njegošev naslednik, prim. B.S) neka sjedne na moju stolicu, te bude za toga. Vi živite u dogovoru i ljubavi bratskoj, pa će tako i svi ostali Crnogorci. Ne gonite Brđane (odnosi se na sedam crnogorskih brdskih plemena, prim. B.S) niti ih puštite krvnicima Turskim…Drž’te se Rusije i slušajte cara ruskoga i biće vam svako dobro. On će vam onu pomoć i u naprijed davat’, ako vam je uzbasta uzdržat’…“

12957395_10207886787706519_1749104687_n
Faksimil vijesti o Njegoševoj smrti objavljene u Jugoslovenskim novinama koje su na njemačkom jeziku

Njegoš je potom, kako piše Vuk Popović, obavijestio glavare da je ostavio tri testamenta, da se jedan čuva u Beču, drugi u Petrogradu a treći kod ruskog konzula u Dubrovniku Jeremija Gagića, koji treba obznaniti narodu poslije njegove smrti. Na kraju je dodao i ovo:
„U Beču su sto hiljada f(orinti), u Petrogradu sto hiljada, a kod Pera (Njegoševog brata, prim.B.S) pedeset i osam hiljada, koje sam sačuvao za potrebe naše, a vi ih ne tičite bez nevolje domaće i čuda. Još vam preporučujem i amanet predajem: kad umrem, kopajte me na Lovćen kod nove crkve.“
Ljuba Nenadović piše da je Njegoš četiri dana prije smrti, kad mu se stanje naglo pogoršalo, tražio najprije da ide na Rijeku Crnojevića gdje je toplije i klima blaža, ali su ga glavari odvratili kad su mu kazali da i tamo pada olujna kiša i da je veoma hladno. Poslije je insistirao da ide u primorje – u Kotor, ali je odmah kazao da se ne može držati na konju već da ga moraju nositi. Već sjutradan je bila pripremljena posebna stolica-nosiljka koja se Njegošu dopala i sve je bilo spremno za put, ali se vrijeme onda dodatno pogoršalo i počela je žestoka mećava koja nije dala izaći iz kuće.

Njegoš o smrti

U pismu Hvaraninu dr Petru Marinkoviću, jednom od svojih ljekara, u kojeg je imao posebno povjerenje (kasnije se pokazalo da je i austrougarska vlast i policija, izgleda, u njega imala veliko poverenje jer je redovno izveštavao o stanju u Crnoj Gori, Njegoševoj bolesti i ponašanju), Njegoš 22. avgusta (po novom kalendaru) 1850. godine, objašnjava svoje viđenje smrti čiji je dah već dobrano osećao:
„Moja je ideja među nebesima i grobnicom smjelo lećela, i ja sam smrt ovako razumjeo: ili je tihi, vječni san koji sam boravio pređe rođenja, ili lako putovanje iz svijeta u svijet i pričisljenje besmrtnome liku i vječito blaženstvo… A naše jadno tijelo šta je? Ugoštenije i popiranije zemaljskoga gada, glibina od koje se gadi, prašina s kojom se vihorovi rugaju i igraju, njom bistre istočnike vodene mute, njom sjajne zrake sunčane zatmivaju…“

Pismo Matiji Banu

Osjećajući da njegova životna lađa ubrzano uplovaljava u posljednju luku, teško bolesni Njegoš u jednom pismu Matiji Banu, Dubrovčaninu, koji se obreo u Beogradu i postao činovnik Vlade Kneževine Srbije, zadužen za političku propagandu, a posebno za veze i odnose sa Crnom Gorom i vladikom Petrom Drugim Petrovićem Njegošem (Srbija je preko njega slala Crnoj Gori i novčanu pomoć), veli: „Sjeti me se đegod kad me već ne bude i neka potomstvo dozna bar za naše namjere, kad mu djela ne mogoh ostaviti…“

Budo Simonović

Sjutra: Nije se rodio za plakanje

Оставите одговор