Ostao široki trag (4)

Partizanska trojka je za trpezom ubila kapetana Stanka Radulovića i njegovog oca Spasoja, a Stankova ćerka Milosava potom ubila jednog od ubica i drugog ranila, ali je zatim i sama glavom platila

Sa sahrane Radulovića u Podvrhu nekoliko mjeseci poslije pogibije

„Kako su nam kasnije pričali“, nastavlja svoju neveselu priču Radomomir Radulović „te noći su dugo mučili i premlaćivali moju sestru Milosavu, primoravali je da nešto prizna i kaže – neki vele da su joj čak i ruku slomili, da su je, navodno, na kraju doveli i pred Savu Kovačevića i da joj je on lično, kad ga je pljunula i nazvala kukavicom, ispalio tri-četiri metka u glavu (ta priča, ipak, počiva na staklenim nogama jer se, pored ostalog, prilikom nedavnog prenosa i konačne sahrane njenih posmartnih ostataka pokazalo da na njenoj lobanji postoji samom jedno zrnište, prim.B.S).

Spomenik Radulovićima u Podvrhu je osveštao mitropolit Amfilohije

Pošto mi je sestra Milosava strijeljana, sestru mi Ljubicu i mene su pustili iz zatvora, a Sava Kovačević je lično meni rekao: Radulovići nijesu izdajnici, oni su junaci, i vjeruj da mi je žao zbog toga što smo ti sestru ubili… Očigledno mu je neko kazao ko smo i kakva porodica, da smo mi patriote od iskona, potomci glasitog Krsta Radulovića koji je nosio barjak na Vučjem dolu i da u našoj kući ima više od trideset najrazličitijih odličja koja su krasila prsi i moga prađeda Krsta, ali i i đeda Spasoja i oca Stanka…“
Radomir Radulović je potom jedno vrijeme – naravno po naređenju – bio i skojevac, kurir partizanski, nosio poštu i samom Savi Kovačeviću, ali je posle ostao pasivan i nije odstupio sa partizanima u Bosnu 1942. Godinu dana kasnije, sa nekim rođacima se ipak priključio četnicima i u jednoj borbi je teško ranjen od partizanske granate – gotovo izgubio oko. Odmah po oslobođenju Nikšića, u jesen 1944. godine, on je uhapšen, a dok su ga sprovodili masa je za njim urlala:
„Dolje izdajnici! Na vješala s njima…!“

Željko Radomirov Radulović ispred stare kule Radulovića u kojoj se odigrala tragedija

„Osudiše me na šest mjeseci, tobož zbog vrijeđanja Narodnooslobodilačke borbe i zato što sam bio pasivan tokom NOB-a“, sjeća se dalje Radomir Radulović. „Onda su uvidjeli da sam slabog zdravlja, da me načela tuberkuloza, a neko je valjda i procijenio da su dosta jada učinili našoj kući pa me poslije jedno dva mjeseca pustiše i prebaciše u takozvani radni bataljon. Puštili su me konačno tek kad sam krv propljuvao…“
Bilo je i kasnije zadugo pritisaka na njega i njegovu porodicu, hapšenja i podozrenja. Pored ostalog, sumnjičili ih da jatakuju četničkim odmetnicima i „škriparima“ – sestra mu Ljubicu i u zatvoru odležala pola godine, a bila osuđena na tri.
Radomir se konačno oženio i sa Anom, bila rodom od Pavlovića, formirao porodicu:
„Zaposlio sam se ovdje u bolnici u Brezoviku, radio i zaradio i malo penzije, ali sam zadovoljan: koliko sam volio ovu državu i ovu vlast, taman mi je i penzija prema tome“, često se, sve do smrti 2008. godine šalio na svoj račun.

Pjesma

U pesmi, odi „zmaj-ptici“, maturantkinji nikšićke gimnazije, Milosavi Radulović, koju je u dalekoj Australiji odmah poslije Drugog svjetskog rata sročio neki anonimni pjesnik, a u Nikšić je svojevremeno nekako prokrijumčarila neka žena, pored ostalih stoje i ovi stihovi:
„Ptica krasna, da joj nema ravne,
Od Orjena sve do Gore Ravne,
I Rumije, sve do Romanije,
Jer se takva sokolica prije
I zmaj-ptica ni rađala nije…“

Velika radost na dan tragedije

Iza Radomira Radulovića je ostao širok trag. U braku sa suprugom Anom dobio je sinove Željka i Zdravka i ćerku Mirjanu i od njih dočekao sedmoro unučadi. Željko je bio vrstan sportista, reprezentativac Jugoslavije, odnosno Državne zajednice Srbije i Crne Gore u džudou (kao veteran bio i evropski prvak), a njegovim sportskim stopama krenuli i sinovi Mihailo i Stanko. Zanimljivo je da se Mihailo rodio i donio veliku radost u porodici baš 8. marta, na dan kad je ova porodica 1942. godine doživjela nečuvenu tragediju.

Budo Simonović
(K r a j )

Оставите одговор