Od Savina Polja pa do Bistrice (3)

Lozna Luka i dio pitome doline Bistrice

Mjesni centar u srcu bistričke doline, nekadašnje opštine, nekada se zvao Savino Polje. Radisav – Lale Nedović ga ovako opisuje:

„Baš tamo gdje se rijeka kao naga ljepotica izmalja iz Đalovića klisure i zavija iza Vrsnika, smjestila se mala palančica… Činila je mala zgrada gdje je smještena administracija opštine Savino Polje, škola, sedam trgovačkih radnji u magaze i na ćepenke, džamija, devet vitlova vodenica, valjalica, pekara, krojačka radnja, kovački vignjevi, zadružna zgrada, pošta i desetak, pa i više privatnih kuća i kućica…“

Malo je toga odoljelo vremenu i mijenama. Nema više opštinske administracije, vodeničkih vitlova i valjalice, kovačkih vignjeva i ubogih radnjica, ćepenaka i magaza. Stare kuće i kućice su zamijenile nove, moderne, sa savremenim prodavnicama i kafanama.

Nema ni starog imena Savino Polje:

„Nije ovo ime dobilo po dugogodišnjem poslaniku Savi Mikiću“, veli Radisav – Lale Nedović. „Ni turski putopisac Evlija Čelebija, ako je nekad hodio ovijem krajevima, ne dade mu takvo ime. Savino Polje se zvalo, ali je neizvjesno po kom Savi.

Poslije rata (misli na Drugi svjetski rat, prim.B.S), ljudi ovog kraja, u želji za slogom, zbog gorkog iskustva razdora, dadoše mu ime Jedinstvo, i na kraju Bistrica…“

Centar Bistrice je opasan lancem od sedamnaest sela razasutih po širokim, valovitim livadama i padinama sa rodnim šljivicima i čupercima raznovrsne šume. Teško je i zamisliti kad je čovjek otkrio ovu ljepotu, kad je ljudska noga kročila u ovaj kraj. Da je to bilo veoma davno kazuju i materijalni tragovi, neuništivi kameni biljezi i znaci rimske civilizacije – o ranom i razvijenom srednjem vijeku da se i ne govori – a ponešto se može zaključiti i po onome što je predanje otelo zaboravu i donijelo do našeg vremena. Pored ostalog, o tome dosta govore i neuobičajena imena, nazivi okolnih brda i visova, pećina i klisura, nebrojenih bistrih izvora i potoka.

Priču o Bistrici bjelopoljskoj i njenoj burnoj i drevnoj prošlosti posebno kriju imena njenih sela i zaselaka. Ređaju se tako Bijedići, Boturići, Voljavac, Dolac, Žiljak, Jablanovo, Kostenica, Mirojevići, Mojstir , Mokri Lug, Pećarska , zatim Pobretići, Požeginje, Radojeva Glava, Rodijelji, Srednje Brdo i Stubo. Svako od tih imena ima svoju priču, taji neku legendu, ima duboki korijen u prošlosti.

Mojstir je, recimo, jedno od najstarijih a ime mu, kažu, potiče od manastira koji je nekad u njemu postojao – na mjestu Stolovače i sad se nalazi crkvište pored kojeg se jedan lokalitet zove Ćelije. Ili selo Pećarska. Ime je, nesumnjivo, dobila po brojnim pećinama od kojih su najpoznatije Tatina, Radojkova i Ostavljačka pećina, a zanimljivo je da se u ovom selu nalazi i jedna od najstarijih osnovnih škola na sjeveru Crne Gore.

U Bistrici je do skoro postojao i jedan od najstarijih i najdugovjekijih čardaka na ovim prostorima, sagrađen prije više od 250 godina.

„Podalje, više varošice“, piše Radisav – Lale Nedović, „kao stražar, viši od minareta, ljepši od ljepotana iz bajke, prkosio je visinama brda čardak Hasanbegovića – Đalovića. Kao da je on nadgledao i čuvao Bistricu. Ova rijetka, a jedina sačuvana građevina orijentalnog tipa, izbjegla je sudbinu popaljenih svih kuća na desnoj obali Lima. Zbog obilježja i vlasništva, čardak nije mogao biti zapaljen ni od strane četnika, ni muslimanske milicije. Ostao je kao vječita uspomena kako treba raditi…“

Piše Budo Simonović

(Sjutra: ČUVALE GA VJERE DVIJE)

Оставите одговор